Nije bilo tako davno kad je “međunarodna zajednica”, upravo zbog neodustajanja SDS od takve naše politike, izvršila nezapamćen udar na stranku i iz političkog života udaljila oko stotinu naših najistaknutijih prvaka, hapseći ih, oduzimajući im pravo na rad i kretanje i druga najosnovnija ljudska prava.
SDS je tada bio u vlasti, ali to nije iskoristio da zaštiti bilo kojeg pojedinca, pa ako hoćete uključujući i mene, nego se držao isključivo politike zaštite Republike Srpske i interesa srpskog naroda, po svaku cijenu. Uključujući i lično stradanje.
Jedan broj onih koji nisu bili spremni na odricanja i vođenje dosljedne politike prešao je u SNSD i satelitske partije. Time su pokazali da ne pripadaju politici SDS, nego ideologiji vlasti po svaku cijenu, privilegija i crpljenja svih opštih resursa za ličnu korist, politiku koju već godinama zastupa i provodi aktelna vlast.
Oštro smo se protivili kada je ondašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp u martu 1999. godine smijenio legalno izabranog predsjednika Republike Srpske, jer je to značilo udar na instituciju predsjednika, demokratsko pravo srpskog naroda da bira svoje prvake i uspostavu međunarodnog protektorata u Republici Srpskoj. Jesu li se svi subjekti na našoj političkoj sceni tako ponašali? Ili im je bila važnija vlast i lične pozicije od Republike Srpske?
Sjećamo li se kako su neki, samo da bi se dočepali vlasti, čak govorili da je “pravo visokog predstavnika da posegne za tom odlukom i da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta”. Bilo je to klasično urušavanje Republike Srpske, njenih institucija, i tada je uvedena praksa protektorata, po kojoj je moć međunarodnih protektora stavljena ispred demokratskih prava naroda Republike Srpske. Sve zarad vlasti koja i danas traje i čiji predstavnici godinama “druguju” sa visokim predstavnicima i ostalim uticajnim međunarodnim diplomatama, od kafana, zajedničkih vikenda, pa do čak i krsnih slava.
I tu, u tom međusobnom podržavanju i interesu, visoki predstavnik Valentin Incko – može se tako reći – namjestio je Dodiku “loptu na penal” i vratio ga u politički život nametanjem izmjena zakona o zabrani negiranja genocida. Nakon što je iscrpio sve adute kojima je igrao kod birača proteklih godina, sve lažne referendume, ukidanja Suda i Tužilaštva BiH, udaljavanje stranih sudija, obračun sa kriminalom i korupcijom, vraćanje nadležnosti sa BiH na Republiku Srpsku – otvorio mu je jedino preostalo polje za prikupljanje glasova na izborima – lažni patriotizam. Zar nije vrhunski cinizam i ismijavanje pameti i pamćenja naroda da se političaru koji je priznao genocid pruži prilika da politički poentira na zabrani negiranja genocida?
Imao je gospodin Valentin Incko punih 12 godina na raspolaganju da posreduje u političkom dijalogu i da, bez nametanja, utiče na donošenje zakona kojima bi se spriječila krađa glasova na izborima i zloupotreba društvenih resursa u ove svrhe, da pomogne da se novac iz međunarodnih kredita usmjerava u privredu, a ne u potrošnju, da posreduje u otvaranju ekonomskih perspektiva BiH i RS, da utiče na smanjenje kriminala i korupcije, da pomogne jačanju pravne države… Umjesto toga, „prespavao“ je punih 12 godina i nametnuo odluku o negiranju genocida. Time je samo pomogao pojedincima da politički ožive, a cijeloj zemlji donio ogromnu krizu.
SDS kao odgovorna, parlamentarna stranka u NSRS izjasnila se o zajedničkom odgovoru na nametnutu Inckovu odluku i tih stavova se drži i držaće se i u narednom periodu. To smo i do sada pokazivali, a na vlasti je odgovornost da traži rješenja i izlaz iz postojeće krize. Oni, i niko drugi, nose tu odgovornost i na to ćemo ih stalno podsjećati.
Međutim, sve ipak upućuje da vlast to rješenje neće nikada ni tražiti, jer im kriza i haos u potpunosti odgovaraju. Servirane javnosti u različitim oblicima, po isprobanom receptu, tenzije će se proizvoditi i “podgrijavati” najmanje do sljedećih opštih izbora.
I ne samo to. Malo im, pa na jednu krizu uvode novu krizu, uvodeći nas u suludi pokušaj raspakivanja Dejtona i dovodeći u opasnost autonomiju i teško dostignuti status Republike Srpske.
(Mirko Šarović, predsjednik SDS i poslanik u Predstavničkom domu BiH)