Dvoje mladih ljudi, ozbiljnog pogleda uperenog u daljinu… Njemački ekspresionista Erih Hekel (1883-1970) naslikao je tamnim i mračnim bojama “Brata i sestru” – 1913. godine, malo prije izbijanja Prvog svjetskog rata – kao da je prorok Apokalipse.
Sada je muzej “Kunsthale” u Karlsruheu to ulje na platnu poslao u SAD. Slika će ubuduće biti izložena u Muzeju primijenjenih umjetnosti Virdžinija u Ričmondu. To je bila želja nasljednika jevrejskog istoričara Maksa Fišera, koji je do 1934. bio vlasnik te slike pod nazivom – “Brat i sestra”, piše DW.
Hekelova slika prikazana je mnogo puta na međunarodnim izložbama – na Venecijanskom bijenalu (1952), kao i na “Dokumenti” u Kaselu (1955). Zbirka umjetničkih slika Maksa Fišera bila je jedna od najvažnijih njemačkih privatnih kolekcija ekspresionističke umjetnosti.
Činjenica da je slika krenula na svoje senzacionalno putovanje u SAD može se zahvaliti preporuci Limbah-komisije. Ekspertska komisija za imovinu koju su opljačkali nacisti, uspostavljena od strane njemačkih saveznih, pokrajinskih i opštinskih krovnih udruženja pošla je od pretpostavke da se radi o “oduzimanju imovine povezanom s nacističkim progonom”.
Jer, nacionalsocijalisti su napali Fišera zbog njegovog jevrejskog porijekla. Napustio je Njemačku 1935. godine, a godinu dana kasnije emigrirao je u SAD.
Čudno je jedino da se na kraju rata Fišerova slika zatekla upravo u podrumu Eriha Hekel, tako da ju je 1967. slikar lično poklonio muzeju “Kunsthale” u Karlsruheu.
Ali kako je došla do Hekela ako se zna da su nacisti ekspresionističke slike smatrali o “degenerisanom”, odnosno “izrođenom umjetnošću”? Da li je on svoju sliku otkupio od Fišera?
Da li je iskoristio težinu situacije i nevolju u kojoj se našla porodica ovog jeverjskog kolekcionara? Ili je platio fer cijenu u skladu s cijenama na tržištu umjetnina, kako pretpostavlja muzej u Karlsrueu?
Ključna pitanja ostaju otvorena. Ipak, Komisija iz Limbaha založila se za restituciju, odnosno vraćanje slike nasljednicima Maksa Fišera, upravo zato što je pošla od pretpostavke da je Fišeru učinjena nepravda.
Sofisticirani sistem nabavke
Slučaj Hekelove slike, iako pomalo poseban, pokazuje koliko je široka i složena situacija oko opljačkanih umketničkih dkela i danas, 88 godina nakon dolaska Hitlera na vlast i 76 godina nakon pada takozvanog Trećeg rajha.
Jasno je da su nacisti upravljali sofisticiranim sistemom nabavke opljačkanih umjetnina u periodu između 1933. i 1945. godine. Koristili su veliki broj zakonskih propisa raznih ustanova, pa čak i institucije osnovane samo u tu svrhu.
Svi Jevreji i oni koji su progonjeni kao Jevreji postali su žrtve pljačke kako u Njemačkom rajhu, tako i na područjima koja su okupirali.
Profiteri su nerijetko bili najviši nacistički krugovi, koji su stvarali vrijedne, privatne kolekcije, prije svega Adolf Hitler, koji je sebe doživljavao kao ljubitelja umjetnosti, mecenu i pokrovitelja. Ideal ljepote je bila “njemačke umjetnosti”. Ekspresionisti, dadaisti, nadrealisti ili pripadnici kubističkog pravca bili su prezreni, a njihova djela proglašena “izrođenim”, uključujući i slike Eriha Hekela.
Londonskim sporazumom iz 1945. saveznici u Drugom svjetskom ratu – SAD, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez – okarakterisali su krađe umjetničkih djela “zločinima protiv čovječnosti”. Međutim, njihov puni obim i dimenzija otkriven je tek 2000. i to uz pomoć izvještaja američkog istoričara i istraživača holokausta Džonatana Petropolosa koji je naručio američki Kongres:
Prema Petropolosovoj procjeni, iz njemačke sfere uticaja je u periodu između 1933. i 1945. godine ukradeno oko 600.000 umjetničkih djela, od toga jedna trećina u Njemačkoj i Austriji.
Imovina je ili oduzeta, ili su jevrejski kolekcionari bili prisiljeni da prodaju umjetnine ispod vrijednosti – poput Maksa Fišera – jer su bili prisiljeni da pobjegnu iz zemlje. Mnogi od predmeta i slika su izgubljeni i nisu pronađeni do danas. Do 10.000 umjetničkih djela nalazi se u javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta, kako procjenjuje minhenski pravnik Hanes Hartung.
Vašingtonska deklaracija
A koliko se jasnim čine događaji u Trećem rajhu, toliko je danas težak odnos prema opljačkanim umjetninama.
Pronaći “pravedna rješenja” za potomke i nasljednike onih koji su nekada bili opljačkani, bio je cilj 44 države koje su 1998. učestvovale na Vašingtonskoj konferenciji na kojoj se govorilo o vrijednosti oduzete imovine tokom holokausta”. Ali, tada doneseni zaključci po međunarodnom pravu nisu obavezujući. Njemačka se obavezala da će u svojim državnim muzejima i postavkama potražiti umjetnine, koje su oduzete kao rezultat nacističkog progona i vratiti pronađena umjetnička djela pravim vlasnicima.
Međutim, na osnovu toga se nije moglo pravno pojedinačno zahtijevati povraćaj umjetnina. Uopšte, stručnjaci su napravili kritičan bilans ovog projekta, što je postalo jasno 2018. na međunarodnoj konferenciji u berlinskoj Kući svjetskih kultura.
“Nadati se samoobavezivanju na povraćaj umjetnina nije dovoljno”, kritikovao je filozof Gunter Gebauer sa Slobodnog univerziteta u Berlinu. U prvih 40 godina postojanja Savezne Republike Njemačke niko nije ni pomišljao da vrati opljačkane umjetnine.
“Čekati na moralne porive vlasnika opljačkanih umjetnina, je pomalo naivno”, izjavio je Gebauer za Dojčlandfunk Kultur i dodao: “Mislim da nam je potreban zakon”. Međutim, za razliku od Austrije, u Njemačkoj još uvijek ne postoji zakon o restituciji.
U međuvremenu, takozvana Limbah-komisija, nazvana po imenu svoje prve predsjednice i vrlo cijenjene pravnice Jute Limbah, brine se o sporovima oko restitucije opljačkanih umjetničkih djela.
U januaru 2021. vrijedna violina Guarneri našla se na naslovnicama, jer Fondacija Franc Hofman i Sofi Hageman još uvijek nije vratila navodno opljačkanu imovinu nasljednicima trgovca muzičkim instrumentima Feliksa Hildeshajmera iz Špejera – suprotno preporuci komisije Limbah.
Kontroverzno vraćanje umjetnina
Spektakularni slučaj restitucije u novije vrijeme se odnosi na Kirhnerovu sliku “Berlinska ulična scena” iz 1913. Berlinski Senat odlučio je u avgustu 2006. da slika bude vraćena, što je izazvalo buru ogorčenja u medijima i javnosti. Ovaj slučaj pokazao je svijetu kakvu pravnu nesigurnost mogu nositi moralno obavezujuća, ali pravno neobavezujuća načela.
“Njemački centar za gubitak kulturnih dobara” u Magdeburgu već godinama nudi pomoć u pronalaženju opljačkanih umjetnina, na primjer s opsežnim bazama podataka, uključujući javno dostupan “Izgubljeni registar umjetnina”, s opsežnim istraživanjima, kao u senzacionalnom slučaju Gurlit ili umrežavanjem naučnica i naučnika.
Na sajtu ovog Centra nalazi se i Priručnik za muzeje i javne ustanove – što nažalost teško pomaže kod jednog ključnog pitanja: Svaka prodaja umjetnine, koju je nakon 1933. izvršila žrtva nacističke diktature, pretpostavlja progon kao razlog za prodaju.
To se može opovrgnuti dokazivanjem da je nekretnina postigla razumnu otkupnu cijenu. Ali koja je cijena bila primjerena? Retrospektivno, to je teško moguće ozbiljno procijeniti – zbog nedostatka tržišnih podataka iz tog vremena – kako naglašava minhenski istraživač Kristian Furmajster za “Handelsblat”. Važno je da li je prodaja izvršena pod pritiskom. I ovde bi njemački zakon o restituciji mogao unijeti više jasnoće. Bilo kako bilo, za “Brata i sestru” Eriha Hekela, čekanje je završeno.