Radi se o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu. Đurekovićev roman iznosi – često puta u farsičnom obliku – cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu i njegovim najbližim saradnicima, pa je riječ o pravoj erotskoj Ilijadi, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepleću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.
Roman, za koji se autor kune da je istinit, pa bi zbog njega u Jugoslaviji dobio 10 godina tamnice, ako ne i smrtnu kaznu, počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”.
Aleksandar Ranković organizuje šverc cigareta u Njemačku, a od zarade se finansiraju jugoslavenske obavještajne službe – ali novac se stavlja i u privatne džepove. Na početku romana, gdje se tokovi svijesti isprepliću s autorovim opisima, navodi se da je Tito od 1945. do 1948. spavao s minimalno 20 žena, ali je trenutno do ludila zaljubljen u Tinku (operska diva, zlatokosa ljepotica Zinka Kunc).
“Pa i ova moja domaćica Jovanka”, razmišlja Tito, “bolja je od bilo koje tri prethodne supruge. A tek Tinka? Prema Tinki se sve mogu sakriti. Osim toga, Tinka je svjetska dama. Konačno, ja se više ne moram ženiti, ni bilo kojoj ništa od njih obećavati. Bože, da sam se ženio sa svakom sa kojom sam spavao samo posljednje tri godine, do sad sam se trebao ženiti već 20 puta. Ili možda i više…Ko će sve to pobrojati?”, stoji u romanu.
U jednoj od sljedećih scena, slijedi opis seksa Tita i Tinke.
“‘Odmah se svlači’, reče joj (Tito) čim im se usne razdvojiše. ‘Još od sinoć sam se naoštrio ono dok sam te posmatrao na pozornici’. ‘No moramo se žuriti’, uzvraća Tinka. ‘Danas mogu ostati do jutra sve dok ne trebam poći na probu. Znaš, muž mi je jutros otišao na službeni put i neće ga biti nedjelju dana’. ‘Odlično! Ali to ne znači da se ne trebaš odmah svući’, navaljivao je i počeo joj otkopčavati haljinu. ‘Najradije bih ti je poderao, pa da u trenu ostaneš gola’, doda u zanosu… ‘Naopako! Ako to učiniš, kako ću se vratiti kući gola… Skidaj se i ti’, rekla je zatim, i istovremeno zapjevuši ariju iz Traviate, čijoj je premijeri Tito juče prisustvovao…”
Takvi se opisi smjenjuju s opisima političkih uslova. Tito je prikazan kao glavni ideolog masovnih masakara ratnih zarobljenika.
“Ta, samo poslije kapitulacije Njemačke pobili smo na granici s Austrijom ili marševima smrti oko 200.000 ustaša i domobrana i 7.000 četnika. I najmanje 80.000 ustaša i domobrana potamanili smo potom po logorima tako što smo ih namjerno zarazili dizenterijom i tifusom…. Od tih 1,7 miliona žrtava, na Hrvate otpada 800.000”.
Valja uočiti da je Đureković preuzeo zvanične jugoslavenske statistike broja ratnih žrtava.
Knjiga Titove saradnike prikazuje kao razuzdane seksualne rekordere, dok Edvarda Kardelja prikazuje kao aseksualnog knjiškog moljca.
“‘Mislim’, reče Tito na sastanku, ‘da trebamo dati riječ drugu Bevcu. Neću reći da je to samo zato što je on čitao i pripremao se dok smo mi pili, pjevali i jebavali, nego zato što mislim da je on u stvarima doktrine ipak najtemeljitiji…’ Dok Kardelj čita knjige i proučava doktrinu, Tito i Ranković orgijaju. “Kad su se Tito i Ranković predveče vratili iz šetnje parkom, zatekli su kako se Ranković i Đilas zabavljaju s cijelim krdom djevojaka. Tito na brzinu ocijeni da ih ima oko četrnaestak. Bila je to baletna trupa iz Ljubljane koju su malo prije dopremili Rankovićevi ljudi specijalnim autobusom. Nakon plesa, Tito počinje zamišljati kakva bi koja bila u krevetu. ‘Ova prva je po meni najbolja pi**a u cijeloj trupi’ reče Ranković, kao da je pogađao njegove misli. Bila je to Suzana. Na to Tito ništa ne odgovori… Njih osam je normalno zaplesalo, ali uskoro počeše odbacivati komad po komad odjeće. Najzad ostadoše sve gole i nastaviše takove plesati. Poslije ovoga, drugovi slijedi grupni seks’, reče Ranković šapatom, stoji u knjizi i dodaje se:
“‘Rekao si, stari, da to još nisi probao. Reci, koju da ti pošaljem gore u sobu?!’ Malo razmislivši, Tito odgovori: ‘Helenu i Suzanu hoću’. ‘Uzmi još dvije. I tako ih imamo višak’, posavjetova ga Ranković. ‘Onda mi pošaljite i onu guzatu’, pokaza na balerinu s uvojcima u kosi. ‘A ti, Đido, koju ćeš ti?’ – Tito upita Đilasa. ‘Ja se ne osjećam dobro, idem iz ovih stopa na spavanje’, odgovori Đilas suvo. ‘Ali, i ti si mi neki’, dobaci Tito i potcjenjivački odmahnu rukom, udaljujući se sa svojim ljepoticama. A sutra ujutro Tito je rekao svojim saradnicima da je grupni seks uzbudljiva stvar, posebno ako te istovremeno miluju tri takve ljepotice. ‘Jedino je to sve za njih loše, jer nijedna ne uspije da uživa do kraja. Treba biti jako dobar ždrijebac pa njih sve tri zadovoljiti….”
Ranković i Krajačić kao Titovi svodnici
Zanimljivo je da Đureković dvojicu ključnih Titovih tajnih policajaca, Rankovića i Ivana Stevu Krajačića, prikazuje kao Titove svodnike. U jednoj epizodi romana “Josip Broz Tito je u Zagrebu”, na svečanom banketu na kojem su, osim Krajačića, tada prvog obavještajca Hrvatske, prisutni i prvaci KPH.
Osim tajnih političkih poslova, Krajačić je zadužen da Titu dobavlja atraktivne dame, pa neka glumica Sonja, iščekuje u ljubavnom krevetu dok politička družina pije. Istovremeno Tito i Krajačić komentarišu upravo završeni lov na ustašku grupu “gvardijan” pod vođstvom Bože Kavrana. Pavelićevi sljedbenici naime, uvjereni kako će se Zapad oduprijeti komunističkim režimima, ilegalno su ušli u tadašnju Jugoslaviju planirajući nacionalistrički ustanak. Ali svi su pohvatani.
Doduše, autor ima malih problema sa hronologijom tajnih službi, pa na jednom mjestu govori o OZNA, na drugom o UDBA. Prema istorijskoj faktografiji, OZNA nije postojala nakon decembra 1945. godinem
Tito malo lovi ustaše, a malo Sonju, koja mu je – prema romanu – izvedena kao medvjedi u legendarnim lovovima kod Bugojna, ravno pred nišan.
“Poslije nekog vremena, dok su ispili piće, sjedeći jedno uz drugo na foteljama, Tito reče: ‘Jako me privlačite, Sonja’. ‘Zaista?’ ‘Da, zaista’, odvrati samo i stavi šaku na njenu butinu. I kada uvidi da ona ne izmiče, poče je dalje milovati. Htio je da ustanovi oblik i razmjere tog važnog dijela ženskog tijela. Potom je stisnu na dijelu iznad koljena i ona malo odskoči. Očigledno je tu vrlo osjetljiva. Ali, uopšte, učini mu se da će biti vrlo strastvena kada odu u krevet, jer se već ovako ubrzo nadražila. Koji minut kasnije ju je već poljubio i odvukao u krevet…”
U knjizi se potom redaju pasusi koji oslikavaju život “nove klase” u Jugoslaviji. Đureković opisuje kako je partijski vrh organizovao krijumčarenje svih roba za kojima je postojala potražnja, da bi onda dio zarade stavio u blagajnu iz koje su finansirane tajne državne operacije, a dio odložio na privatne račune, ili u sefove u švajcarskim bankama.
Đureković opisuje kako je Tito uzeo dragulje, zlato i novac, nekoliko miliona dolara, dijelom iz takvih operacija, dijelom od pljačke bogatih bivših industrijalaca, kako bi nagomilao veliko lično bogatstvo.
Đurekovićeva bujna mašta
Kasnije razvoj događaja pokazao je međutim da je Đureković imao vrlo bujnu maštu: Titova imovina ostala je u sefu, a sve je popisano i, ako je došlo do krađe – a vrlo moguće da jeste – imovinu su ukrali saradnici.
“Tito samo klimnu glavom da je zadovoljan. Bogme, deset miliona američkih dolara nije malo. Neka se nađe pri ruci, za zlu ne trebalo. A novac je tamo tekao na vrlo jednostavan način: dio zarada od djelatnosti Udbinih reeksportnih preduzeća Interexporta, Genaxa i Progresa, odlivao se na Titove i Rankovićeve specijalne tajne račune. Ostatak novca odlazio je za izdržavanje Udbine prokušane špijunske mreže u inostranstvu, zatim za nagrade egzekutorima, nabavku tehnike za prisluškivanje, specijalnih oružja za potrebe UDBA u zemlji..”
Valja primijetiti da je Đureković u takvim odlomcima savršeno precizno opisao i metode i tehnike djelovanja UDBA, i preduzeća preko kojih je poslovala. U vrijeme kada su pisane ove knjige, nije postojao internet, nije bilo Googlea ni Yahooa, pisalo se olovkom ili pisaćom mašinom, pa je teško povjerovati da je jedan jedini čovjek, usto i menadžer u naftnoj kompaniji, sam mogao u kratkom periodu savladati toliki materijal i onda ga prezentovati kao vrlo pitko propagandno štivo. Đurekovićeva je propaganda precizno pogađala bolne tačke režima, ili je dijelom sama nametala teme o kojima će najprije šuškati emigracija, a potom i jugoslavenski građani.
U knjizi je, recimo, detaljno elaborisana navodna ljubavno politička veza Jovanke Broz i generala Đoke Jovanića, ratnog zapovjednika Šeste ličke divizije, koja je Tita spasila na Drvaru. Đureković u knjizi plasira tezu prema kojoj su Đoko i Jovanka ( Đoku cijelo vrijeme naziva Đoka, što upućuje na zaključak da su mogući koautori ili autori knjige bili i iz Srbije) u ratu bili ljubavnici, a onda se Jovanić “zadovoljio” Jovanke pa ju je odbacio i uvalio Brozu.
Tito za to saznaje kad mu Ivan Mišković brk navodno pušta snimak jednog prisluškivanog razgovora Aleksandra Rankovića.
Ranković kaže: “No, još mi do dan danas nije jasno kako se to zatreskao u nju kad je ona bila poznata kao lakopi***odajka. Žeželj mi je pričao da ju je je***a valjda polovina oficira ličkog odreda, a kasnije Šeste ličke divizije. A izgleda da ju je Đoka Jovanić prvi imao, pa je izgustirao i onda je onako razočarana išla od ruke do ruke. No kad smo je poslali Titu za domaćicu, nisam ipak vjerovao da će se u nju zaljubiti i da će je oženiti…”
Tito je tu stvar, prema romanu, bolno prihvatio. U jednoj očigledno fantastičnoj sceni, Titu i Jovanki dolaze u posjetu Krleža i Bela. Dok ih čekaju, u društvu s njima je Kardelj, koji kaže da bi želio da pogleda neki film.
“‘Čujem’, kaže Kardelj, ‘da si nabavio nekoliko novih američkih’. ‘Misliš li to na vesterne ili na one pornografske’, umiješa se Jovanka. ‘Samo da znate kakve je pornografske fimove nabavio!’ ‘Šuti, jer ih i ti rado gledaš’, obrecnu se Tito. ‘Uostalom, znate, oni jako stimulativno djeluju na seksualnu želju, pa i potenciju.’ ‘Onda bih ja radije gledao te nego vesterne’, reče Kardelj. ‘Filmove ćemo gledati poslije večere, a sad dođi za šahovski sto…’
Takvih je anegdota u ovoj knjizi na desetine.
Djelo više autora?
O svim vodećim ljudima režima iznesen je poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju data poneka indiskrecija. Đurekovićeve knjige danas otvaraju brojna pitanja. U prvom redu, roman “Ja, Josip Broz Tito” opsežno je djelo – ima 400 stranica pisanih najsitnijim slovima, tzv. nonparelom, veičine više od hiljadu novinskih kartica – koje ni vrhunski profesionalni pisac ne bi mogao da napiše u manje od nekoliko godina truda.
Đureković u uvodu piše da je roman u prvoj verziji bio tri puta duži, ali ga je skratio kako bi čitaoci mogli da ga krijumčare u Jugoslaviju. To ne mora da bude istina. Ali iako je roman pisan jednostavnim pučkim stilom – on je ipak bio oružje propagande, a “ideologija postaje materijalna sila tek ako zahvati mase” – znanja koja stoje u njegovoj osnovi, sve su samo ne trivijalna.
Roman naime precizno prati Titov put od 1948. do smrti, dajući krajnje preciznu analizu brojnih Titovih spoljnopolitičkih i unutrašnjopolitičkih poteza, dnevnik susreta, strateške dimenzije pojedinih dogovora ili sukoba. U njemu se navode stotine imena raznih američkih, njemačkih, ruskih, francuskih, albanskih i drugih političara, diplomata ili obavještajaca, pa se čovjek ponekad ne može oteti utisku da je roman napisala grupa autora, ili su analitički izvještaji neke obavještajne službe – američke ili njemačke – kombinovani sa sočnim, dijelom tačnim, a dijelom izmaštanim anegdotama, čije je djelovanje, u propagandnom ratu, bilo ubojito.
Jugoslavija je naime bila poluvojna država pa je “smanjenje borbene gotovosti” išlo preko plasiranja tračeva o funkcionerima koji su razuzdani, rastrošni, bogati, odnarođeni, ukratko, nedostojni vlasti i povjerenja. Zapanjujuća je u “Ja, Josip Broz Tito” i količina obavještajnih podataka kojima Đureković – ili neko ko je pisao tu knjigu – vlada detaljima Brozove obavještajne ezoterije.
Mnoge stvari o kojima su građani Jugoslavije tada samo šaputali, da bi tek decenijama poslije dobili potvrde, Đureković poznaje superiorno – osim, dakako, ako mu te spoznaje nisu dostavljene iz odgovarajućih ustanova. Ono s čim je Đureković suvereno vladao početkom osamdesetih, godinama je davalo materijala piscima, feljtonistima, autorima skandaloznih hronika…
Bez obzira na razloge zbog kojih je Đureković dospio u Njemačku, ove knjige su ga kandidovale za jednog od vođa političke emigracije u toj državi. Njemačka je svakako htjela da ima pod kontrolom hrvatsku emigraciju, jer je bilo dosta očigledno da će nakon Titove smrti u Jugoslaviji započeti procesi dezintegracije, a u njima je uvijek važno imati pod kontrolom što je moguće više važnih ljudi.
NEZAVISNE NOVINE