Kod centralnog spomen-krsta na gradskom groblju u Bratuncu danas je služen parastos, odata počast, prislužene svijeće i položeno cvijeće za nastradalih 20 Srba iz naselja Hranča, od kojih je sedmoro poginulo na današnji dan 1992. godine.
Ovim pomenom je obilježeno 30 godina od pogibije sedam srpskih civila iz Hranče među kojima su bile tri žene Živanka Lukić, Dostana Cvjetinović i Ljubica Mirković.
Mještanin Dragomir Mitrović nestao je 10 dana prije napada na Hranču i još nije pronađen. Njega su muslimanski vojnici uhvatili kod ovaca, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Osim porodica nastradalih, cvijeće je položila i delegacija Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca Radojka Filipović rekla je da su ovi grobovi jedina istina i upitala gdje je pravda?
Niko nije procesuiran za ubistva civila i masovne brojne zločine počinjene nad Srbima u okolini Bratunca i Srebrenice.
“Stravičan zločin desio se u tom selu prije 30 godina. Ubijeno je sedam mještana, od kojih tri žene kod svojih kuća. Predmet vezan za ovaj zločin nalazi se u Tužilaštvu BiH, optužnica nije još podignuta i Tužilaštvo čeka da svjedoci i zločinci pomru i da se predmet zatvori kao da se ništa nije desilo”, rekla je Filipovićeva Srni.
Ona je i danas ukazala da “pravosuđe BiH selektivno dijeli pravdu i amnestira počinioce zločina nad Srbima opstruišući procesuiranje počinilaca zločina, a kažnjavanjem Srba i za neke nedokazane slučajeve. Filipovićeva je rekla da su napadi izvođeni nekoliko dana na Zagone, Gornje Magašiće i Hranču”.
Filipovićeva je podsjetila da je “u Gornjim Magašićima ubijeno osam srpskih civila 20. jula 1992. godine, pa za srpska stradanja u četiri sela na Petrovdan te godine i još niz sela gdje je u jednom danu ubijano po 10 ili 20, pa do 50 i više mještana, niko nije odgovarao”.
“Neizvjesno je da li će optužnice ikada biti podignute, a kada dođu na red da li će biti preživjelih svjedoka da potvrde šta se dešavalo i ko je i kako počinio zločine i da li će biti živih počinilaca. To je dokaz da u BiH nema pravde za Srbe”, rekla je Filipovićeva.
Ona je istakla da su “porodice ogorčene zbog rada pravosuđa BiH, selektivnog pristupa predmetima ratnih zločina i dijeljenja pravde jer godinama Tužilaštvo i Sud procesuiraju Srbe, a opstruišu podizanje optužnica i vođenje postupaka protiv počinilaca zločina nad Srbima, što se može okarakterisati kao pravosudna diktatura i teror nad porodicama srpskih žrtava i srpskim narodom, koji traju više od dvije decenije”.
Mještanin Hranče Milenko Mlađenović, koji je bio teško ranjen na današnji dan prije 30 godina, priča da je zadobio prostrelnu ranu kroz pluća i dok je bio svjestan tražio je vode.
“Mislio sam da izdišem i da su mi posljednji trenuci života. Srećom, nisu mi dali vode u tom haosu i preživio sam nakon dugog liječenja”, prisjetio se Mlađenović.
On je rekao da je napad na selo počeo sa svih strana uz strašnu galamu i viku, što je davalo utisak da je broj napadača ogroman.
“Nakon rata, neki poznanici Bošnjaci pričali su mi da je u tom napadu učestvovalo 600 pripadnika muslimanskih vojnih formacija iz Srebrenice i okolnih sela predvođenih Naserom Orićem”, naveo je Mlađenović.
On je istakao da je “grupa muškaraca pružala otpor do stizanja pomoći iz Bratunca, što je omogućilo da se spase nekoliko teško ranjenih mještana jer napadači nisu ostavljali žive Srbe bez obzira što su bili civili i nejač”.
Izvor: NEZAVISNE