Ova neobična pustinja, koju zovu još i najveće ogledalo na svijetu, nastala je kao rezultat transformacije nekoliki praistorijskih jezera. Prekrivena je slojem soli, tj. slanom korom debelom nekoliko metara, a cijela pustinja je izuzetno ravna, tako da varijacija sa jednog na drugi kraj pustinje iznosi svega jedan metar. Ogromno područje te bjelina i ravnoća čine da je Salar vidljiva čak i iz svemira.
Iako djeluje da je u potpunosti pusta, te da na njoj nema života, Salar je prirodno stanište nekoliko vrsta pink flamingosa.
Cijelo područje pustinje tokom godine ima uglavnom stabilnu temperaturu. Naime, najvećim dijelom godine ona iznosi oko 21 stepen Celzijusa, dok od novembra do januara zahladi i spusti se do 13. Kao i svaka pustinja, i ovdje su noći hladne, pa temperatura zna da pade i do -9 stepeni Celzijusa. Iako su padavine ovdje izuzetno rijetko, kada kiša padne, kora pustinje postaje glatka, a cijela pustinja postaje jedno gigantsko ogledalo.
Salar de Ujuni privlači veliki broj turista tokom cijele godine. Kako je locirana daleko od većih gradova, u ovom području je izgrađeno nekoliko hotela.
S obzirom da ovdje nema konvencionalnih građevinskih materijala, tako su i ovi hoteli izgrađeni isključivo od soli, od ogromnih slanih blokova, koji su dovezeni iz pustinje.
Prvi takav hotel podignut je 1993. godine, i to u samom središtu pustinje. Iako je hotel bio prava atrakcija, morali su ga srušiti, jer nije bilo načina da se kanalizacione vode odvode iz pustinje, što je dovelo i do zagađenja. Novi hoteli su sagrađeni na periferiji pustinje, u blizini magistralnih puteva i odvoda, tako da je na ovaj način u potpunosti riješen problem zagađenja.
Pored neobičnh hotela, još jedna specifičnost ove pustinje jeste da je ona i “groblje” starih vozova. U neposrednoj blizini pustinje nalazi se stara pruga, kojom je nekada prevožena roba. Zapravo, gradić koji se nalazi u neposrednoj blizini pustinje nekada je bio glavno čvorište za vozove koji su prevozili minerale na putu kad pacifičkim lukama. Ovu prugu izgradili su britnaski inženjeri krajem 19. vijeka, gdje su čak i podigli gradić u kojem su živjeli. Izgradnja pruge je započela 1888. godine, a završena 1892. godine. I dok je tadašnji bolivijski predsjednik Aniseto Arse tvrdio da će zbog ove pruge procvjetati cijela zemlja, njena izgradnja je naišla na otpor domorodačkog plemena Ajmara, čiji su pripadnici u nekoliko navrata sabotirali njenu izgradnju. Oni su vjerovali da će pruga uništiit njihov tradicionalni način življenja. Ovu prugu uglavnom su koristile kompanije koje su se bavile vađenjem soli, ali kako su rezerve soli znatno smanjenje, tako su i ove kompanije napustile prostor Salar de Ujuni, a kao podsjetnik na ta vremena ostali su vozovi, koji su nijemi svjedoci tog vremena.