Sa stare stolice pred malom kućicom u Mravici kod Prnjavora, sedamdesetdevetogodišnji Kadrija Okanović gleda u svoju baštu, ulicu, gleda na svoje dvorište, za koje ga vezuju mnoge lijepe uspomene. Prnjavor je kaže njegova rodna gruda, vrednijeg grada, jasan je nema. Otresajući cigaretu, nerado se prisjeća i priča nam, već sa drhtavim glasom, da je ostao potpuno sam. Avgusta prošle godine, ova kuća ostala je bez jedne duše, ostale je bez Kadrijine sestre. Teško mu je sada, kada nema sa kim da prozbori koju riječ. Osmijeh na lice vrate mu njegovatelji Crvenog krsta Prnjavor. Tako je bilo i ovoga puta. Čekao ih je ispred kuće, gotovo raširenih ruku, kao svoju djecu. Da li znamo i da li se ikadamo pitamo, kakav je zapravo život u samoći ?
Njegovatelje iz Crvenog krsta, zaključili smo odmah, po dolasku, smatra svojom porodicom. Zove ih svojom djecom. Njihova pomoć je kaže nemjerljiva.
Pamti i kada nije imao nikakvu pomoć, kada pomoć Crvenog krsta nije ni postojala. E tek tada je bilo teško. Ljeposava mu je, čini nam se najomiljenija. U prvi mah, ne znamo o kome se radi, i ne pitajući shvatamo da je to osoba iz Crvenog krsta.
Noge već odavno Kadriju ne slušaju ali služe da idu pravim putem. Gotovo od rođenja, priča nam imao je problem sa hodanjem. Dok je bio mlad, moglo se nekako, još je kaže i dobro prošao. Teško je sada, kada je starost pokucala na vrata.
Na drugoj strani grada, upoznajemo porodicu Kalaba. Najstariji član, osamdesetsedmogodišnja baka Božica odavno ne zna za ovozemaljski svijet. Ponekad se sjeti imena svoga sina Dragana, osmijehne se kad-kad, ali živi u svom svijetu, svijetu tišine i mira.
Svakodnevno oko pola 11, zaustavi se automobil Crvenog krsta, pred porodičnom kućom Kalaba. Velika je to pomoć. U tih pet dana, jer vikendom Dragan preuzima birgu, osjeti veliko olakšanje, da u ovome svemu, nije sam. Kratko je bio bez pomoći Crvenog krsta, zato je i svjestan ogromnog značaja ovog projekta.
Baka Božica nekada i ne prepozna svoga Dragana, njegovu sestru, a svoju kćerku gotovo nikada. Svjesna je pažnje, ali te ljubavi i brige njenih najmilijih nije svjesna. Jer roditelj je roditelj, koliko god godina imao, kaže nam drhtavim glasom Dragan.
Briga o oboljeloj osobi zahtijeva potpunu posvećenost i radikalno mijenja život čitave porodice. Veliki je zadatak i na ljudima iz Crvenog krsta. Ući u tuđu kući i znati uputiti toplu riječ i vratiti osmijeh na lice i kada je najteže, zadatak je koji lako savladaju.
I za kraj naše posjete, Dragan nam reče da je baka sa njih dvoje djece, mlada ostala bez supruga, koji je preminuo 1986. u 55-oj godini života. Bila je domaćica. Voljela je čitati, sjeća se toga dobro.
Kadrija i Božica uključeni su, jasno je u projekat „Starenje i zdravlje“, koji se realizuje treću godinu za redom na području prnjavorske opštine uz pomoć Crvenog rsta Švajcarske. U projekat je trenutno uključeno oko 70-ak korisnika. Najviše ih je, pričaju nam u Crvenom krstu, u ruralnim dijelovima opštine.
Izvor: TV K3