Zove se Nauru, nalazi se između Australije i Havaja, tamo živi 10 hiljada ljudi, a površina njihove države je 21 kvadratni kilometar. U novembru 1798. britanski brod “Snow Hunter” je isplovio u kineska mora i obavijestio Evropljane da su naišli na novo ostrvo.

Stotine Nauruanaca izašlo je u kanuima da pozdravi mornare. Najprije uplašeni, mornari nisu smjeli da se iskrcaju, a Nauruanci, takođe uplašeni, nisu znali da li da im priđu ili se sakriju.

Kada su oboje shvatili da ne žele jedno drugom da naude, uspostavili su komunikaciju. Kapetan broda Džon Fern napisao je da je oduševljen njihovom dobrodošlicom, ali i toplim vjetrovima, ljuljavim palmama i bijelim peskom, pa je ostrvo nazvao “Prijatno ostrvo”.

Nakon otkrivanja ovog “raja na zemlji”, ljudi su polako počeli da dolaze da uživaju u prelijepim plažama i toplom moru.

Tada se još nije znalo kakve prirodne resurse čuva Nauru, pa kolonijalne sile nisu bile previše zainteresovane za njih. Sve do 1899. godine, kada je geolog Albert Elis primijetio oblik nalik stijeni.

Isprva se činilo da je u pitanju komad okamenjenog drveta, a na kraju se ustanovilo da je u pitanju visokokvalitetna fosfatna ruda, superđubrivo koje vrijedi pravo blago.

Dvije godine kasnije, otkrili su da je 80 odsto ostrva bogato fosfatnim krečem.

Ubrzo nakon toga, vrijedna ruda je počela da se izvozi, a Nauru je polako ali sigurno gubio svoju prirodnu ljepotu. Nauruanci su oduvijek čuvali svoje rude, do te mjere da su gradili kuće daleko od njih. Područje je bilo dom divljih badema, drveća pandanusa, jata ptica i bogatog života.

Fotograf National Geographica iz 1921. rekao je da je kultivisano fosfatno polje užasno i sumorno područje sa hiljadama oštrih i šiljastih koraljnih vrhova, gdje su se mogle vidjeti odbačene korpe fosfata i zarđale konzerve američkog kerozina.

Do Drugog svjetskog rata, Nauru je bio australijska kolonija. Tada ih je napao Japan.

Iako je izvoz fosfata nakratko stao, bilo je to najmračnije vrijeme za lokalno stanovništvo. Japanske trupe su bile nemilosrdne. Premlaćivanja, pogubljenja, deportacije i masovna utapanja doveli su do značajnog smanjenja lokalnog stanovništva. Godine 1945. na ostrvu je ostalo manje od 600 Nauruanaca, a više od četvrtine je izgubilo život.

Kako danas žive Nauruanci?

Nauru je stekao nezavisnost 1968. Republika Nauru je odlučila da nastavi sa izvozom fosfata kako bi se oporavila od gubitaka koje je pretrpjela tokom istorije. Danas Nauru i dalje traži svoje mjesto u svjetskoj ekonomiji.

Novinarka Keti Mekliš napisala je 2013. da očaj prožima cio Nauru. Nezaposlenost je velika, ima svega nekoliko kafića i restorana, a uprkos prirodnim ljepotama, turizam nikada nije uspio da se razvije. Iako izdaleka izgleda kao raj na zemlji, kada se približite vide se trošne kuće i đubre koje zatrpava puteve i dvorišta.

Deset hiljada stanovnika jede samo uvoznu hranu, a problem im je voda za piće.

Konzervirana i prerađena hrana loše utiče na lokalno stanovništvo, pa je Nauru na vrhu liste stope gojaznosti u svijetu. Čak tri četvrtine žena je gojazno, a lideri su i u alkoholizmu i pušenju. Zbog alkoholizma, Nauru takođe ima visoku stopu nasilja u porodici.

Džejms Engajm, ministar Kongregacione crkve u Nauruu, rekao je posljednjih godina svog života: “Sanjam da nikada nismo pronašli taj fosfat. Volio bih da Nauru može biti kao prije. Kad sam bio dječak, bilo je tako lijepo. Bilo je drveća, sve je bilo tako zeleno. Sjećam se da sam jeo svježe kokosove orahe i hljeb. Tek sada vidim šta se ovde desilo i mogao sam da zaplačem.”

(b92)