Kada je prije pet mjeseci slao Vojislava Šešelja u Srbiju, navodno iz humanitarnih razloga, Haški tribunal nije našao za shodno čak ni da zvanično obavijesti Vladu Srbije o njegovom povratku. Vlada Srbije se tom prilikom nije obavezala da će ga vratiti u Sheveningen čim sud to zatraži od nje. Ipak, Srbiju obavezuje Zakon o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, i to je pravni osnov po kome Šešelj mora da bude izručen kad to Hag zatraži, po istoj matrici kao što je bilo i sa drugim optuženicima.
Međutim, u članu 4. ovog zakona piše i to da vlada, ukoliko procijeni da bi određeni postupak saradnje mogao da ugrozi suverenitet ili interes bezbjednosti države, može da uloži prigovor tribunalu. Srbija do sada nikada nije pokušala da iskoristi ovaj paragraf zakona.
Treba očekivati da iz Haga vrlo brzo stigne nalog Pretresnog vijeća za predaju Vojislava Šešelja. Da li će to biti još jedna odluka otkucana na engleskom jeziku i stavljena na sajt tribunala, maltene krišom, kao da je se neko tamo stidi, ili će se ovoga puta Sekretarijat suda obratiti direktno Vladi Srbije sa zahtjevom da izruči Šešelja – može samo da se nagađa. Iz načina na koji je Srbija saznala da Hag ponovo traži Šešelja, ne treba da čudi ako zahtjev za njegovo izručenje osvane na sajtu www.ICTY.org, među raznoraznim podnescima i manje važnim proceduralnim odlukama, kao što se zbilo sa prekjučerašnjom odlukom Apelacionog (žalbenog) vijeća.
Hag zna da Šešelj neće htjeti da se vrati i da će srpska policija morati da ga hapsi da bi sprovela odluku suda.
Lider radikala sam se predao tribunalu čim je saznao za optužnicu još u februaru 2003. godine.
Nikada nije tražio da ga puste, čak ni da ode na sahranu majci, jer nije htio da pristane na ono na što su pristajali drugi optuženi: da prihvati uslove suda za privremeno puštanje na slobodu.
Nikada nije pristao ni na jedan uslov tribunala, čak je i unapred najavio kako će se ponašati ako ga puste, pa su ga ipak pustili.
Ni poslije više od 11 godina presude nema ni na vidiku, a njegova bolest kao da je poslužila kao zgodan izlaz iz problema, odnosno paravan za hašku bruku i nesposobnost. Tako se tribunal otarasio Šešelja i vratio ga u Srbiju kao pravno nevinog čoveka o čijoj se krivici formalno još odlučuje.
Drugim riječima, sve na šta se sada poziva Apelaciono vijeće bilo je poznato i 6. novembra prošle godine. Tada je Pretresno vijeće odlučilo da pusti Šešelja na privremenu slobodu, pod ciničnim obrazloženjem o humanitarnim razlozima i brizi za njegovo zdravstveno stanje. Nije poznato da se Hag u međuvremenu zvanično interesovao kako je Šešelj, ali ne treba sumnjati da o tome ima pouzdane informacije. Antonetijevo vijeće ostalo je i u januaru pri svom stavu, kada je odbilo Bramercovu žalbu, rekavši pored ostalog da od Šešelja za sada nije ni traženo da se vrati i da njegova izjava da se neće odazvati ne predstavlja nikakvo kršenje uslova. Pošto se Bramerc tada pozvao i na Šešeljevo obraćanje svjedocima, Pretresno vijeće je ocijenilo da je riječ o neodređenim izjavama koje ne predstavljaju uticanje na svjedoke ili žrtve i, prema tome, ne krše uslove puštanja na slobodu.
Da je Apelaciono vijeće zaista samo htjelo da ispravi „procesnu” grešku nižeg suda i poslije pet mjeseci kazni Šešelja pritvorom zbog izjava da se neće vratiti, tribunal je mogao da se obrati vladi i ponudi da se u tišini sprovede neminovna procedura. Tako bi se možda umanjila mogućnost da se oko svega ustalasa javnost.
Pretresno vijeće sudije Žan-Kloda Antonetija, koje je Šešelju bezuslovnim otpuštanjem poslije više od 11 godina otvorilo haška vrata i reklo – „Idi”, sada mora da povuče riječ i kaže – „Vrati se”. Zvuči apsurdno, ali sudija Antoneti sada će morati da, po nalogu Žalbenog vijeća, privede Šešelja u Hag da bi utvrdio da li je on prekršio uslove bezuslovnog otpuštanja na slobodu. Jer uslovi zaista nisu ni postojali, sem da se Šešelj ne obraća svjedocima i žrtvama i da u Srbiji ne dobije novi pasoš.
Apelaciono vijeće čak kaže da je potrebno da se sada procene novi uslovi pod kojima Šešelj eventualno ponovo može da bude pušten na slobodu. U toj proceduri Hag će saslušati i stav Srbije, iako je poznato da su garancije Šešelju više puta nuđene, ali ih je on odbijao. To znači da bi veće sudije Antonetija, u teoriji, moglo da zatraži privođenje Šešelja u Hag, da ga sasluša, sprovede sve naloge Žalbenog veća i ponovo ga pusti. Tužilac će opet imati pravo žalbe, a Apelaciono veće mogućnost da i tu odluku ukine. Ništa od Haga ne treba da čudi.
Igra sa Šešeljem može se posmatrati i u kontekstu novih haških standarda o komandnoj odgovornosti, o čemu se dosta govorilo kada su oslobođeni Gotovina, Perišić, Stanišić i Simatović. Po novoj praksi, za krivicu po komandnoj odgovornosti potrebno je dokazati da je komandant direktno naredio svojim potčinjenima da izvrše zločin. Inače je nevin.
Jasno je da je presuda glavni problem tribunala, a ne to da li će se Šešelj pojaviti na mig iz Haga i kako će se ponašati dok je u Srbiji. Prvo izricanje presude bilo je zakazano za 30. oktobar 2013. godine. Kada sud zakaže izricanje presude, onda je već odlučeno o krivici i vjerovatno je da se radi samo na još nekim manje bitnim pitanjima i obrazloženjima. Sudije, čini se, odugovlače jer znaju da Šešelja ne mogu da osude ako su oslobođeni njegovi navodni saučesnici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Ili imaju već presudu u džepu, koja je taman onolika da „pokrije pritvor“ i da ga, sa olakšanjem, opet isprate kući.
(Politika)