U Narodnu skupštinu Srpske, za sada, ne ulazi Radenko Bubić (SNSD) sa 10.366 glasova, ali ulazi Nikolina Šljivić (DNS) sa osvojenim 601 glasom.
Ili, u parlament vjerovatno neće moći Srđan Mazalica (SNSD) sa 6.270 glasova jer je Srbin, ali može Mijo Perkunić sa 1.686, iz iste stranke, kao Hrvat.
Ovo su samo neki od desetina primjera „nepravde“ na proteklim opštim izborima, koji su rezultat komplikovanog i, kada su u pitanju parlamenti, proporcionalnog izbornog sistema.
Pojednostavljeno, ne prolazi uvijek onaj ko ima više glasova, nego se po izbornim jedinicama pripadajući mandati raspoređuju strankama prema broju osvojenih glasova i prema složenoj formuli. Tu možda ne bio ni bilo toliko problema da na to pravilo nisu dodata još tri – četiri.
Prvo, u igri su kompenzacioni poslanički mandati, s posebne liste. S ciljem da se kompenzuje regionalna i ko zna kakva još zastupljenost.
Na nivou BiH, kompenzacioni mandati podrazumijevaju „mandate koji se raspodeljuju na liste političkih stranaka ili koalicija prema broju dobivenih važećih glasova i služe da kompenziraju nedovoljnu proporcionalnost na entitetskom nivou, a koja nastaje zbrajanjem rezultata za pojedine višečlane izborne jedinice u entitetu“.
Za PS BiH iz Srpske se bira devet direktnih i četiri kompenzaciona mandata. Za NSRS, od 83 poslanika, sa kompenzacionih listi je između 23 i 27 odsto.
U praksi, to znači da mandat u PS BiH nije osvojila Snježana Novaković Bursać (SNSD) sa osvojenih 25.554 glasa, ali jeste sa kompenzacione liste Mira Pekić (PDP) sa 4.424 glasa.
Ili u NSRS sa kompenzacije ulaze sva četiri poslanika DNS, od kojih najspješniji ima samo 1.936 glasova. Na isti način u NSRS ulaze sva tri poslanika SPS u rasponu od 592 do 1.176 glasova.
Drugo, u zakonima postoji odredba o zagarantovanim kvotama za Hrvate, Srbe ili Bošnjake u parlamentima, čak iako pripadnika tog naroda nema dovoljno na nekom prostoru da bi izabrali svoje predstavnike. Na primjeru Republike Srpske minimalna kvota je četiri Hrvata i Bošnjaka.
Za Bošnjake do sada nije bilo „problema“, jer njihove stranke uspijevaju da se izbore za mandate. Kada je riječ o Hrvatima, to znači da će stranke koje na kompenzacijama imaju Hrvate, morati da ih puste u parlamente, bez obzira na broj glasova. U slučaju SNSD, to će vjerovatno značiti da u NSRS ulazi Anja Lubojević i Mijo Perkinuć, umesto Srđana Mazalice i Mare Granule.
Treće, unutar liste postoji tzv. preferencijalni glasovi, neka vrsta unutarstranačkog cenzusa. Odnosno, da bi se kandidat uključio u borbu za mandate, mora da osvoji najmanje 20 odsto glasova od ukupnog broja glasova te stranke. I, naravno, tu je izborni prag od tri odsto koji stranka mora da pređe da bi se mogla uključiti u borbu za poslaničke mandate.
Šta je alternativa ovako složenom i često nepravednom izbornom sistemu?
Vehid Šehić, stručnjak za izbornu problematiku i bivši predsjednik CIK BiH, smatra da su kompenzacione liste dobre, s tim što bi trebalo razmotriti da li treba smanjiti broj mandata koji se dijele na takav način. Takođe, dodaje, potrebno je razbistriti i samu srhu ovakvih listi.
– Kompenzacione liste se koriste da predsjednik stranke bude prvi, da je siguran da će proći. One, po mom mišljenju, treba da kompenzuju regionalnu, polnu, nacionalnu zastupljenost. To bi bila nekakva logika za državu kao što je BiH. To je kada govorimo o predstavničkim tijelima parlamenta, domovi ili vijeća naroda su nešto sasvim drugo – kaže Šehić.
Kada stranka pređe prag od tri odsto, objašnjava Šehić, ona se kvalifikuje za raspodjelu mandata, ali ne znači i da će dobiti mandat.
– Pošto se koristi Dontova matematička metoda, može biti da je popunjena kvota redovnih mandata. Može se desiti da je neko osvojio značajan broj glasova, na primjer, u prvoj, drugoj i trećoj izbornoj jedinici u RS, ali nije dobio nijedan mandat. Ostanu ti glasovi neraspoređeni. Te stranke su u najpovoljnijem položaju kada se dodjeljuju kompenzacioni mandati. Mogu da dobiju tri, četiri mandata, jer one sa punim iznosom glasova ulaze u raspodjelu, za razliku od drugih političkih subjekata koji su dobili redovne mandate, jer se njima već odbijeni glasovi birača. Takav je metod. Ostane manji dio, ali ponekad ostane toliko da i oni koji su dobili direktne mandate mogu dobiti kompenzacione mandate – objašnjava Šehić.
Kada je riječ o nacionalnim poslaničkim kvotama, kaže da je zagovarao da se one uvedu i u skupštine opština odnosno gradova, da imaju najmanje po jednog Srbina, Bošnjaka i Hrvata. Jer, kaže Šehić, često se dešava da se za glasove bori više nacionalnih stranaka i da na kraju ni jedna ne pređe tri odsto, iako bi zajedno vjerovatno uzeli dva mandata.
Međutim, takva kvota postoji za NSRS, ali je pitanje koliko će Hrvati izabrani sa poslaničkih lista srpskih partija zaista predstavljati interse svojih sunarodnika.
– Tu dolazimo do drugog, velikog problema – problem legitimiteta. HDZ nije prošao u NSRS, ali ima Hrvata na listama SNSD, PDP i oni treba da uđu po tom osnovu. Ali, uzeću na primjer Dragana Čovića, on ne osporava legitimitet tim Hrvatima koji nisu iz HDZ, a osporavana ovamo na drugom mjestu. Nema principa u politici, jer znam i da je na listama HDZ u Mostaru bilo građana srpskog naroda koji su ušli u Gradsko vijeće glasovima Hrvata. To je normalno kada ja radim, nije normalno kada drugi rade. Dakle, mnogo toga u budućim izmjenama Izbornog zakona, pa i ustava, treba urediti na drugačiji način. Jer ipak u BiH žive tri naroda i kategorija ostalih, a unutar nje nacionalne manjine, kao i građani koji se etnički ne opredjeljuju i nemaju nikakvu zaštitu. Ali, da li to nekom odgovara da uradi, teško je proniknuti. Jer politika je ovdje ipak motivisana uskostranačkim, ličnim interesom, a manje interesom za sve građane i narode – zaključuje Šehić.
Srpskainfo.com (Foto: arhiva)