“On nije ubica, Novak Đoković, ali on zna kako da namjesti ubistvo. Više nego bilo koji drugi igrač u tenisu, on zna kako da vas tjera, da vas udara, kako da vas natjera da budete svoj najgori neprijatelj. Vi imate limite, u tempu, moći, upornosti, istrajnosti – i on ne samo da zna kako da ih pronađe, već i da ih prevlada, uz minimalan rizik za sebe. On šalje sigurne udarce malo dublje nego što biste vi to željeli. Vuče vas u širinu, tjerajući vas da trčite jače da biste stigli lopticu. Njegovi udarci lete ka vama sa tek malo više snage. Da biste bilo ravnopravni s njim, uvijek morate da uradite malo više od onog što ste sposobni da uradite komforno – ne mnogo više, jer je njegov um setovan na “oprezno”, on ne pokušava da vas gura prejako, već samo malo jače, i to sve vrijeme, tjera vas da radite više nego što ste sposobni da uradite rutinski, i na kraju vas dovede do toga da posumnjate u svoje mogućnosti. Natjera vas da i vi počnete da pritiskate. Gađate spoljne linije umjesto unutrašnjih, ili dodate još malo snage svom servisu, ili pokušavate da ubijete poen suludom viner dijagonalom umjesto da samo vratite lopticu u igru. I počinjete da pravite greške, čak i kada vas on ne natjera direktno na to.
On dobija u vašoj glavi, i dok vas uništava spolja, pomaže vam da pobjedite sami sebe iznutra”, piše Filips.
Zastrašujuća dekonstrukcija ideje Federera
Impresivno je gledati kako to radi bilo kome. Njegova 6:0, 6:1, 6:2 dekonstrukcija cijele ideje Marina Čilića u polufinalu, je remek djelo kontrolisane agresije, zapanjujuće čak i ako znate da Čilić, šampion US opena, možda igra povrijeđen. Ali vidjeti ga da to isto radi Rodžeru Federeru, igraču za koga se toliko dugo mislilo da nema granice, da li u tempu, snazi ili bilo čemu drugom, bilo je zastrašujuće. Đoković je osvojio treći ovogodišnji gren slem pobjedom nad Federerom 6:4, 5:7, 6:4, 6:4, i to način na koji je to radi cijele godine – nivoom igre koji je rijetko viđan u istoriji tenisa.
Federer ima 34 godine, ali je stigao do finala osvojivši 28 setova uzastopce. Čini se da je Federer imao najbolji ulaz u jedan gren slem u posljednjih nekoliko godina, mnogi su govorili da igra najbolji tenis u svojoj karijeri, a u posljednje dvije nedjelje taj argument se činio mnogo realnijim nego ranije. Sve je bilo pjesma, osvajao je mrežu, sijekao poene, pod nevjerovatnim uglovima pogađao niske bekende dok mu je kosa lepršala u smjeru udaraca – sve je bilo simfonija. Protiv svog zemljaka Stanislasa Vavrinke u polufinalu, odbacio je švajcarski pacifizam. Znate onu scenu iz svakog špijunskog filma kada tajni agent koristi kod da otvori super osigurani švajcarski sef, vadeći iz njega potom pištolj, keš i pasoše i kakve druge vrijednosti? E tako je bilo, samo što je Vavrinka bio sef.
Mentalno, najjači sportista ikada
Protiv Đokovića, dva aspekta Federerove igre koji su bili najimpresivniji u njegovim prethodnim mečevima, prvi servis i bekend, pali su, ne drastično – ali primjetno. On nije osvojio manje od 80 odsto poena na svoj prvi servis ni na jednom meču na turniru, protiv Novaka je bilo 71 odsto. Uzeo je 22 od 28 poena na mreži protiv Vavrinke, 23 od 28 protiv Gaskea, a protiv Novaka 39 od 59. Dolazio je na mrežu prečesto i pritiskao prejako. Njegovi bekendi su letjeli predugo. Forhendi su letjeli svuda okolo. Njegove 54 neiznuđene greške jednake su zbiru grešaka iz tri posljednja meča, i to sve mečeva protiv tenisera iz top 15. I nije on igrao loše, s vremena na vrijeme ispalio bi udarce koji oduzimaju dah, ali igrao je dovoljno loše. Zahvaljujući dugom odlaganju zbog kiše, igrao je na Ešu uveče, u vrijeme koje voli u kada je stadion njegov, pred publikom koja bi skakala kada bi Đoković promašio servis… Novak se okliznuo i teško pao u prvom setu, ali je Federer bio taj koji je izgledao zbunjeno. I možda su to bili nervi, možda je to bila stegnutost, ali reći da je to bilo presudno, bilo bi tjeranje na Rodžerovu vodenicu. Veći dio onoga što je krenulo loše za njega, pa čak i za njega prihološki, bila je posljedica blizine jednog igrača s druge strane mreže…
Ozbiljno, šta su u ovom trenutku Novakove slabosti? On je postao mentalno najjači sportista koga sam ikada vidio. Mislim da se publika još uvijek navikava na njega, a on i dalje želi da bude prihvaćen i slavljen kao što zaslužuje, ali i da nekako pronađe način kako da i činjenicu da to nije pretvori u briljantan tenis. Nakon sjajnog udarca, poslaće taj pogled ranjenika, otvorenih nozdrva, prkosno, pokazujući superiornost i sugerišući: Odigrao sam ovako jer ste me povrijedili. Fizički, on je osa (isječenog struka i izgrađenih grudi) kombinovana sa plesačem (naizgled nesigurnim, ali nezaustavljivim). Ima tenisera koji plutaju po terenu bezveze, udarajući lopticu kako bi otprilike trebalo. Đoković ne pravi nesvrsishodne pokrete. Napred, nazad, iskorak, on na tarenu crta tenisku koreografiju, izgleda kao da sve što treba da uradi da dođe do lopte je da trči tamo gdje već unapred zna da će ona, loptica, biti. Federer je gubio poene na mreži zbog Đokovićevih nevjerovatnih pasingšotova, ali i zbog toga što ga je Novak tjerao da pokušava više nego što je ovaj mogao da izvuče. Đoković je brži, spremniji, jači, ali ujedno i strpljiviji u primjeni tih svojih prednosti od bilo koga ko igra tenis. On je ogroman, bez obzira da li vam se njegova igra sviđa ili ne.
Obilje u dolini pepela
Bila je ovo čudna i na neki način uznemirujuća godina na US openu. Obilježilo ju je nasilno i neopravdano hapšenje bivšeg američkog igrača Džejmsa Blejka ispred njegovog hotela na Menhetnu, možda čak i više od svega što se desilo na terenu. Sukob između demokratije i represije, između pripadanja i oduzimanja mogućnosti da negdje pripadate, na neki način su osnovne suprotnosti ovog turnira još otkako je prije 100 godina preseljen u Njujork. Tada je elita koja se trudila da se turnir zadrži u Njuportu, gdje su viđena njegova prva 34 izdanja, tvrdila da je Njujork previše vulgaran, da su tu ljudi niže klase. “Pretvorićete tenis u bejzbol”, govorili su podrugljivo, dobićete ljude koji zvižde na tribinama. Prvi šampion US opena, davne 1881. godine, 19-godišnji sudent Harvadra, igrao je u prugastom sakou i sa kravatom. Gudački kvartet je pratio sve mečeve. Džejms Blejk je takođe studirao na Harvardu, iako nije bitno..
Da li se sjećate doline prašine iz Velikog Getsbija. Sumorne, osiromašene ravnice pune pepela od uglja i smeća koju morate preći da biste stigli od elegantnih hotela u Njujorku do fensi žurki na Long Ajlendu? E baš tu igraju turnir sada. Na toj ravnici. U kasnim tridesetim pepeo je očišćen da bi bio napravljen Flešing Medouz. Tu je 1939-40 održan EXPO, a tema je bila “Svijet sutrašnjice”. Trebalo je da bude o budućnosti, ali u praksi se sve svelo na konzumiranje proizvoda (Jedan od pro-Njuport argumenata da se turnir vrati iz Njujorka, bio je da je Njujork previše komercionalizovan). Izgradili su svijet sutrašnjice u dolini pepela, a od 1978. na tom mjestu se igra tenis. Dogodilo se upravo ono čega su se protivnici igranja u Njujorku plašili – publika je raspoložena za viku i zviždanje, a turnir je postao bastion obilja.
Testirao je limite tenisa
Na terenu, to je bila godina Serene, ili su svi željeli da tako bude. Potom godina Rodžera, sve dok nisu shvatili da ipak nije tako. Đoković je tiho završio jednu od najvećih sezona u istoriji tenisa – osvojio je tri gren slema i igrao u finalu četvrtog, što ga je stavilo za korak bliže kalendarskom gren slemu od Serene, ako se računa broj dobijenih mečeva. On je nakon pobjede rekao da je ovo druga njegova najuspješnija godina, poslije 2011, ali njegova draža jer je sada i muž i otac.
Izvan terena, nema tenisera koji može da utiče na političku pozadinu turnira. Na terenu, Đoković je uradio tenisu ono što radi svojim protivnicima. Učinio ga je jačim. Testirao je njegove limite. A onda je s njim uradio ono što je htio.