U mnogim pričama i učenjima koja potiču iz domorodačkih kultura Sjeverne Amerike provlači se ista poruka – život ne treba siliti, već s njim sarađivati.
Suština ove životne mudrosti može se svesti na jednu ideju: ono što jasno nosite u sebi vremenom počinje da oblikuje vaš spoljašnji svijet.
U ovim učenjima postoji važna razlika između želje i očajničkog vezivanja za određeni ishod.
Vjeruje se da namjera treba da bude mirna i jasna, kao kada znate da idete pravim putem, ali nemate potrebu da kontrolišete svaki korak.
Drugim riječima, umjesto stava „moram to da dobijem“, preporučuje se razmišljanje: „otvoren sam za ono što je dobro za mene“.
Jedan od najvažnijih principa jeste osjećaj zahvalnosti unaprijed.
Ne zato što se nešto već dogodilo, već zato što se vjeruje da je život stalno u pokretu i da se nove prilike već stvaraju.
Ljudi koji njeguju ovakav pogled na svijet često započinju dan osjećajem zahvalnosti ne samo za ono što imaju, već i za ono što tek dolazi.
U mnogim domorodačkim tradicijama priroda nije odvojena od čovjeka.
Ona se posmatra kao učitelj, ogledalo i vodič.
Kada čovjek uspori i obrati pažnju na prirodne ritmove – smjenu dana i noći, godišnja doba, rast i mirovanje – lakše razumije i sopstvene životne cikluse.
Iz te perspektive, nema potrebe za forsiranjem jer sve dolazi u svoje vrijeme.
Možda najvažniji dio ove životne filozofije jeste sposobnost da se otpusti potreba za stalnom kontrolom.
To ne znači odustajanje od ciljeva, već povjerenje da nije neophodno upravljati svakim detaljem kako bi stvari krenule dobrim tokom.
Kada se čovjek oslobodi pretjerane potrebe za kontrolom, stvara prostor za nova iskustva, prilike i promjene.
Upravo u tom prostoru, prema ovoj drevnoj mudrosti, često nastaju najljepše stvari, prenosi Sensa.
(Nezavisne – Foto. Wikipedija)