Ja sa svojom štulom nisam mogao misliti na konja, ni na rat, te sam morao, htio ne htio, navikavati, koliko sam mogao, na sjedenje kod kuće. Da nisam imao štulu, bio bih, možda, poginuo od Turaka, kao mnogi moji vršnjaci.
A moja štula me je natjerala da tražim mira, da mirno čitam knjige, da mirno zapisujem na hartiji ono što sam čuo i vidio okom, pisao je Vuk Stefanović Karadžić i zapisao, na sreću, još mnogo toga, sakupljao je srpske narodne pjesme i reformisao azbuku i ćirilično pismo, a njegovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, čime je slavenosrpski jezik zamijenjen srpskim jezikom.
Vuk Stefanović Karadžić je reformator srpskog jezika i pisma, sakupljač narodnih umotvorina, filolog, književnik i istoričar i jedna od najznačajnijih figura srpskog romantičarskog perioda, ali i ukupne kulturne istorije Srba.
Prošlo je nešto više od dva vijeka od kako je Vuk Karadžić objavio svoje prvo izdanje “Srpskog rječnika” u kojem je upotrijebio reformisanu ćirilicu, novi pravopis i gramatiku. A ne treba ni govoriti koliko je mnogo za srpski jezik urađeno zahvaljujući njegovim izmjenama.
Olakšano je učenje čitanja i pisanja, a pismo je postalo jedno od rijetkih koje je fonetsko. To znači da svakom glasu odgovara jedno slovo i da se svaka riječ čita tačno onako kako se piše.
Njegov filološki rad je samo jedan dio njegovog bavljenja jezikom i literaturom. Njegove zasluge su mnogo obimnije i važnije, gotovo presudne za sve ono što je kasnije uslijedilo u istoriji srpske književnosti.
Od Tršića do Beča
Vuk Karadžić je rođen 6. novembra 1787. godine u selu Tršić nadomak Loznice. Zapadni dio Srbije, kome njegov rodni kraj pripada, nalazio se tada pod vlašću Osmanskog carstva.
Otac Vuka Karadžića, Stefan, bio je iz Crne Gore iz Drobnjaka, a majka, po imenu Jegda, nosila je djevojačko prezime Zrnić i poticala je iz Ozrinića nedaleko od Nikšića. Stefanu i Jegdi su djeca umirala, jedno za drugim.
Tada se vjerovalo u narodno predanje da malu djecu uzimaju zli duhovi i vještice, pa su roditelji svom novorođenom sinu riješili da daju ime Vuk kako bi ga zaštitili i održali ga u životu.
Mali Vuk je ispočetka učio da čita i piše uz pomoć svog rođaka Jevte Savića Čotrića. On je u to vrijeme bio jedini pismen čovjek u okolini. Kasnije, roditelji su ga poslali u školu koja se nalazila u Loznici, međutim, Vuk je bio bolešljiv, pa nije uspio da završi ovu školu.
Kada mu je bilo bolje, otišao je u manastir Tronoša i tamo pokušao da nastavi školovanje. Manastir nije bio mjesto za učenje, već je tamo morao da čuva stoku, pa je otac riješio da ga vrati kući u Tršić. Kada je počeo Prvi srpski ustanak, Vuk se pridružuje ustanicima i postaje pisar harambaše Đorđa Ćurčije. U vječitoj želji da se propisno školuje, odlazi u Sremske Karlovce kako bi upisao gimnaziju, ali ga ne primaju jer je već bio prestar (imao je 19 godina).
Nakon toga, riješio je da se zaputi u Beograd. U Beogradu je upoznao Dositeja Obradovića, svog velikog prethodnika. Veliki narodni učitelj, Dositej Obradović, nije želio tom prilikom da primi Vuka da bude njegov đak. Vuk se razočarao i riješio da ode u Jadar, gdje je bio pisar velikog Jakova Nenadovića.
Ubrzo, njegov već pomenuti rođak, Jevta Savić, postaje član Praviteljstvujuščeg sovjeta, pa Vuk sa njim odlazi u Beograd i u ovom državnom tijelu radi kao pisar. Dositej Obradović je negdje u to vrijeme uspio da otvori Veliku školu (preteču univerziteta) i Vuk je konačno mogao da postane pravi đak. Nažalost, bolest ga je obuzela, pa je morao da napusti školu i ode da se liječi u Peštu i Novi Sad. Njegova noga je bila bolesna i za to nije bilo lijeka. Ostala je trajno zgrčena, a Vuk se kretao uz pomoć štule. U neku ruku, bio je hrom te je upravo to i bio razlog zbog čega se nikada nije oženio svojom prvom ljubavlju Ružom.
Ruža Todorova
Vukova prva ljubav zvala se Ruža Todorova. Imali su 17 godina kada su se zavoljeli u svom rodnom selu, čuvajući ovce. Ruža mu je tada pjevala izvorne pjesme i postoje zapisi koji kažu da ih je Vuk kasnije po sjećanju zapisivao. Ubrzo je i njegova bolest počela da biva sve prisutnija i kada mu se noga skroz zgrčila, Vuk se distancirao od svoje ljubavi.
Kaže se u nekim zapisima da je Vuka bilo sramota da izađe pred Ružu sa takvom nogom. Velika je sramota bila u to vrijeme da mladić bude hrom. Odlučio je da ga Ruža nikad ne vidi sa štulom, sakatog, kako je on govorio. Poručio je Ružinoj rodbini da ga ne čeka i da se slobodno uda za drugoga.
Godine 1811. Vuk je otišao u Negotin, a Ruža je prilično tugovala za svojim momkom. Nešto kasnije se udala za trgovca iz Loznice i s njim imala dva sina. Kasnije, kada se Vuk oženio Bečlijkom Anom Kraus, jednoj svojoj kćerki je dao ime Ruža. To je bio dokaz da nikada nije zaboravio svoju prvu ljubav.
Jernej Kopitar
Kada je Prvi srpski ustanak propao, Vuk sa cijelom porodicom prelazi u Zemun 1813. godine, a iz Zemuna se zaputio u Beč.
U Beču se upoznao sa Anom Marijom Kraus, kćerkom bogatog trgovca i njegovog stanodavca i ubrzo se njome oženio. Imali su trinaestoro djece, od kojih je čak jedanaestoro umrlo, a kćerka Mina i sin Dimitrije bili su jedini koji su preživjeli.
Godine 1813. Vuk upoznaje Jerneja Kopitara, koji će odigrati jednu od presudnih uloga u njegovom daljem radu. Jernej Kopitar je bio slovenački filolog, slavista i naučnik koji je radio kao činovnik u bečkoj dvorskoj biblioteci i kao cenzor za slovenske i novogrčke knjige. Kada je sreo Vuka, znao je da je on pravi čovjek za reformu tadašnjeg slavenosrpskog jezika te je shvatio da Vuk poznaje dosta srpskih narodnih pjesama i natjerao ga da ih ispiše i objavi.
Prvi srpski rječnik i reforma azbuke
Godine 1814. u Beču je objavio zbirku narodnih pjesama pod nazivom “Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica”. Ubrzo nakon toga, iste godine objavio je i “Pismenicu srbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu”. Iako je bila nepotpuna i nesavršena, ovo je bila prva gramatika srpskog jezika na narodnom dijalektu. Vuk se u radu na gramatici oslanjao na gramatiku slavenosrpskog jezika Avrama Mrazovića, objavljenu u 18. vijeku.
Godine 1815. objavio je drugu zbirku narodnih pjesama pod naslovom “Narodna serbska pesnarica”. I ova knjiga štampana je u Beču, jer je zbog nesuglasica s knezom Milošem Obrenovićem u Srbiji bilo zabranjeno štampanje Vukovih knjiga. Jedno vrijeme ova zabrana je važila i na prostoru Austrije.
Godine 1818. objavio je prvo izdanje “Srpskog rječnika”. Građu za ovaj rječnik Vuk je pronašao u govoru naroda u Srbiji, Sremu i Vojvodini, a sastojao se od ukupno 26.270 riječi. Puni naziv prvog srpskog rječnika bio je “Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima”. Iste godine objavio je i prošireno izdanje svoje gramatike koje je radikalno promijenilo dotadašnje poimanje jezičkih pravila.
U njemu je u mnogome uprostio azbuku i pravopis, te je upotrijebio Adelungov (Johann Christoph Adelung) princip “Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano”. Za razliku od filologa Save Mrkalja, Vuk je smatrao da svaki glas mora da ima samo jedno slovo, što je uveliko pojednostavilo gramatiku i pravopis. Iz dotadašnje azbuke izbacio je sve nepotrebne znakove koji su se pisali, ali se nisu izgovarali. Za razliku od toga, Vuk je stvorio nove znakove tako što je pojedina slova stopio s tankim poluglasom. Na primjer, “л + ь -> љ”, “н + ь -> њ”. Slovo “ђ” Vuk je prihvatio od Lukijana Mušickog, a “џ” je preuzeo iz starih rumunskih rukopisa. Slovo “ћ” potiče iz starih srpskih rukopisa, a “j” iz latiničnog pisma.
Iako je Vuk svoj rječnik priredio 1816. godine, nije mogao da ga objavi dvije godine. Razlog za to bio je nedostatak novca, ali i oštro protivljenje mitropolita Stevana Stratimirovića koji je u Karadžiću vidio neprijatelja srpske crkve i države. Mnogi pravoslavni sveštenici i učeni ljudi toga vremena smatrali su da Vuk svojim reformama podržava pokatoličavanje srpskog naroda. Osim toga, postojao je još jedan problem. Naime, u srpski rječnik Karadžić je, na nagovor Kopitara i Grima, unio veliki broj psovki. Njemački pisac je bio naročito impresioniran psovkama u srpskom jeziku, te je tražio njihov ekvivalent u njemačkom. Jakob Grim je 1824. godine srpsku gramatiku preveo na njemački jezik. Drugo izdanje “Srpskog rječnika” Karadžić je objavio 1852. godine u Beču. U njemu se nalazilo 47.427 riječi, a građu je sakupljao iz govora stanovništva Dubrovnika, Dalmacije, Hrvatske i Crne Gore, a njegov saradnik je bio Đura Daničić. I drugo izdanje preveo je njemački književnik i filolog Jakob Grim.
Borba za jezik i smrt
Sakupljanje narodnih umotvorina, reforma azbuke i ćirilice i sve ostalo što je Vuk Stefanović Karadžić decenijama činio kako bi opstao jezik naroda, Evropa je prihvatila s oduševljenjem. Međutim, srpski intelektualci toga vremena bili su oštri protivnici njegovih ideja. Među prvima mitropolit Stratimirović i Jovan Hadžić, osnivač i prvi predsjednik Matice srpske.
Vuk Stefanović Karadžić je umro 7. februara 1864. godine u Beču. Njegovi posmrtni ostaci prenesni su 12. oktobra 1987. godine u Beograd, te sahranjeni uz najviše državne počasti u porti Saborne crkve. Sahranjen je pored Dosteja Obradovića. Njegov jezik je zvanično usvojen kao književni jezik tek 1868. godine, četiri godine nakon Vukove smrti. Iako hvaljen od strane uglednih evropskih filologa i književnika, a osporavan na ovim prostorima, Vuk Stefanović Karadžić zaslužan je za jednostavnost jezika i pisma kojim danas govorimo i pišemo. Njegov filološki, etnografski i istorijski rad zadužio je mnoge generacije. Zahvaljujući njemu mnoge istorijske činjenice, narodni običaji i vjerovanja sačuvani su od zaborava. Koliki je ugled imao u svijetu, svjedoči i činjenica da bio član Pruske akademije nauka i umjetnosti. Sarađivao je s brojnim njemačkim filolozima i književnicima, a već 1826. godine dobio je stalnu penziju od ruske države. Osim rada na reformi jezika i pisma i rada na očuvanju identiteta naroda, malo je poznato da je Karadžić u književni jezik uveo narodnu terminologiju o dijelovima tijela koja se i danas koristi. Pisao je o načinu života, bolestima, običajima i načinu ishrane, ukratko, dao nam je detaljan uvid u stanje društva i vremena u kome je živio.
AZBUKA
Vuk je iz staroslovenske azbuke uzeo 24 slova:
А а Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з И и К к Л л М м Н н О о П п Р р С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш
Njima je iz latinice dodao slovo:
Ј ј
Osim toga stvorio je pet novih slova:
Љ љ Њ њ Ћ ћ Ђ ђ Џ џ A
Izbacio sva ostala nepotrebna slova:
Ѥ ѥ (је) Ѣ, ѣ (јат) І ї (и) Ѵ ѵ (и) Ѹ ѹ (у) Ѡ ѡ (о) Ѧ ѧ (мали јус) Ѫ ѫ (велики јус) Ы ы (јери, тврдо и) Ю ю (ју) Ѿ ѿ (от) Ѳ ѳ (т) Ѕ ѕ (дз) Щ щ (шт) Ѯ ѯ (кс) Ѱ ѱ (пс) Ъ ъ (тврди полуглас) Ь ь (меки полуглас) Я я (ја).
(Tekst: Minja Šuković/Nezavisne – Foto: N.N)