Kada u planinskom selu Dunići, između Čemernice i Vlašića, dani donesu hladne vjetrove i prve pahulje, znak je to da se ovaj čovjek pozdravi sa ognjištem i na svog magarca stavi nešto odjeće i hrane. Kada u Dunića snijeg bude, narodski rečeno za čizmu, već je otišao putem trave u toplije krajeve. Tamo gdje su zime dosta blaže.
Suad Dunić iz istoimenog sela, koje se nalazi na pola puta između Kneževa i Kotor Varoša još u oktobru, prije nego li će te krajeve zatrpati duboki snijeg i ciča zima, sa svojim stadom, mulama i vjernim psima krenuo je na dug put, ka ravnoj Posavini, gdje ostaje sve do prvih proljetnih dana. Silazak u niže krajeve postala je gotovo obaveza, jer drugačije ne bi mogao da prehrani svoje ovce. Ovdje uspije da prezimi, obezbijedi dovoljno hrane i na taj način očuva stado. Zatekli smo ih na magistralnom putu prema Derventi, u mjestu Agići, a prije toga obišli su i nekoliko prnjavorskih sela. Još mjesec, malo jače, pa će, priča nam, krenuti natrag u svoje krajeve.
Sa osam godina i sa samo jednom ovcom, krenuo je Suad u ovaj svijet. Ali nije se pokajao. Ni najmanje. Porodica bila mnogobrojna, išlo se na opciju raditi bilo šta. Njegovu čobansku ekipu danas čini i Ljubiša Nikolić iz okolnog sela Agići u Derventi. Spojili su jesenas dva stada, pa sada tako, na ovom prostoru ima oko 400 ovaca. Priče između njih nikada ne ponestane.
A kada trava krene i prve ptice zapjevaju, znak je to da se krene lagano. Valja mjesec dana tabanati, do zavičaja, do Dunića. Mjesto je to, kako nam Suad pripovijeda, prelijepog krajolika, idealan za bavljenje stočarstvom, posebno ovčarstvom. I mjesto do koga se ne može doći slučajno. Put je ono što nemaju i što je prioritet. Posebno je teško zimi kada snijeg parališe selo, a kaže nam da nekada znaju biti i po 15 dana bez struje. Ali za neke stvari i ne zna, jer mjesece provodi ovako, čuvajući svoje stado. Vraćamo se sada pričom ipak u sadašnje vrijeme, pa nam tako govori i da je od kada je krenuo iz svog sela, stado postalo dosta brojnije.
Narod je u ovom kraju vrlo gostoljubiv i shvataju koliko je težak život pod otvorenim nebom. A kako i ne bi, jer šta sve dočeka ove ljude na putu od ognjišta do konačnog pristaništa i kako oni i njihova stada izdrže šest mjeseci na otvorenom, i jesen i zimu…
I lijepo je bilo tih prvih, februarskih dana. Gotovo proljećni dani. Iako su iza njih došli i oni kišovitiji, ali to je njihov život – kiša, led, snijeg, uvijek otvoreno nebo.
Sasvim slučajno došlo je do poznanstva Ljubiše i Suada, pa danas tako zajedno provode dane sa svojim stadom. Jednoglasno kažu da su navikli na, gotovo sve izazove. Suad je Ljubiši zahvalan na novom krevetu, a nije to jedina inovacija koju su ovi ljudi uveli.
I dok smo razgovarali, sunce je već polako zalazilo. Vjetrovito je, dolaze uskoro i hladniji dani. Vrijeme je da se naloži vatra i da se polako spremaju na počinak. Valja i ovu noć dežurati.
Izvor: TV K3