Većina starih kovačnica danas je zatvorena, a kovački zanat gotovo je potpuno iščezao. Rijetki su ljudi koji se bave ovim starim poslom. Bogdan Goranović iz Gornjih Klakara kod Broda naslijedio je kovački zanat od oca Marka. Iako mu ovo nije primarni posao i slaže se da u današnje vrijeme i ne može baš da se živi od ovog starog zanata, on nesebično čuva dugogodišnju porodičnu tradiciju, a slobodno vrijeme koje ima provodi kujući užareno gvožđe. Njegova kovačka radionica jedino je mjesto u brodskom kraju odakle još uvijek odzvanja zvuk čekića i nakovnja, a kako i ne bi kad je odrastao uz pretke, vrsne kovače.
Bez kovačkih usluga prije stotinjak godina život na selu bio je praktično nezamisliv. Ipak danas je to umnogome drugačije, jer je ovo savremeno doba donijelo mnoštvo tehnologija i tako ukralo dio tajni i ličnog pečata kovačkom zanatu. Ali nađe se tako neko, kao Bogdan koji čuva vještinu i maštu kovača. Ćumur, vatra, čekić i nakovanj to je alat koji je potreban za kovački zanat. Proces kovanja je u suštini jednostavan. Kao prvo, moramo zapaliti vatru. A rečenica „Gvožđe se kuje dok je vruće“, ovdje dobija u potpunosti svoju suštinu.
Dok se čuju glasni udarci teškim čekićem po užarenom gvožđu, sa Bogdanom pričamo o ljepoti ovog zanata ali i o tome zašto više nema kovača.
A, kada se ćumur užari, u njega stavljamo gvožđe koje želimo da kujemo. Ono se zagrije ne nekih 360 stepeni, otprilike i tada je spremno. Tada se prebacuje na nakovanj i počinje kovanje, objašnjava nam Bogdan proces kovanja.
Svjestan je da ovaj zanat izumire jer ga jedino još stariji ljudi njeguju. Iz godine u godinu posla je sve manje. Mladi naraštaji, priča nam i ne želi nastavljati ovu staru tradiciju.
Kovački posao zahtijeva puno truda i ulaganja. Zanat kao zanat nije težak, nema tu mnogo mudrosti. Potrebne su snažne ruke, ali i oštro oko, jer ovdje nema vremena da mjerite šta ste uradili.
Bogdan je i vrsni majstor i za pečenje bikova na ražnju. „Pečenjare Goranović“ su u neku ruku postale brend i porodična tradicija. Vrtio je njegov ražanj više od šezdeset bikova od Broda, Doboja, Teslića, Banja Luke, Bijeljine, Žepča.
Odgovoran je to i veliki posao. Za pečenje bika treba od 15 do 18 časova. Najveći bik kojeg je Goranović ispekao i poslužio težio je 720 kilograma. Otkriva i tajne posla.
Naš domaćin je inače već dvadeset godina zaposlen u brodskoj Profesionalnoj vatrogasno-spasilačkoj jedinici. Čini se da zaista rijetko odmara. Mi smo ga zatekli na godišnjem odmoru, ali i tada je radio u kovačkoj radnji. Pomalo kišan, hladan, ali kaže idealan dan za raditi blizu vatre.
I nije sav ovaj posao stekao bez znoja. Mnogo je toga iza njega. Ne žali se, nego je ponosan. Ako ništa drugo, kovački posao u ovom kraju živi, zahvaljujući njemu. Iz njegove kovačnice još se diže dim i čuje zvuk čekića koji tuče po usijanom gvožđu i nakovnju, odjekujući tako ovim brodskim krajem. Riješen je Bogdan da sačuva stari zanat, ali i uspomenu na djeda, koji je bio i ostao njegov uzor.
Izvor: TV K3