Paralelno sa radom na predstavi “Mala sirena”, Hansa Kristijana Andersena, koju će na Veliku scenu Dječijeg pozorišta Republike Srpske postaviti bugarska rediteljka, Biserka Kolevska, ansambl nacionalnog teatra za djecu danas je počeo rad na još jednoj predstavi.
Riječ je o naslovu “Bio jednom jedan lav”, Duška Radovića, čija premijera je planirana na stogodišnjicu njegovog rođenja, 29. novembra. Ovaj naslov postaviće mladi banjalučki reditelj Nikola Bundalo, kojem je ovo i prva rediteljska saradnja sa ansamblom Dječijeg pozorišta Republike Srpske. U predstavi igraju Đorđe Janković, Zorana Šuman, Svjetlana Andrić i Nikola Milaković.
Sa željom i odlučnom namjerom da Republika Srpska obilježi 100. godišnjicu Duška Radovića, jednog od zasigurno najuglednijih srpskih intelektualaca 20. vijeka, predstavom “Bio jednom jedan lav” oživjećemo njegovo djelo i osvijetliti književni opus, koji je važan temelj za edukovanje mlađih generacija, koji će zahvaljujući ovoj predstavi, čuvati sjećanje na gorostosa srpske intelektualne scene, čije mudro slovo ostaje bezvremeni kapital vrhunske umjetnosti.
Mnogi i danas pamte predstave Dječijeg pozorišta Republike Srpske, koje su nastale po djelima Duška Radovića – “Kapetan Džon Piplfoks”, “Život je opaka navika” i “Razbojnik Kađa i princeza Nađa”, sve tri u režiji Nenada Bojića.
U eksplikaciji predstave, reditelj Nikola Bundalo ističe da mu je fascinanta kob slobode, koje je bio svjestan i sam Duško Radović , uvijek na meti cenzora, zbog čega i nije prispio u elitne umjetničke književne krugove, ali je trajao dosljedan i uprkos svemu. U toj i takvoj usamljenosti, Duško Radović je ostao svoj, neokrnjen i zavještao nam svoj impozantan umjetnički opus.
„Ja iskreno mislim da sam izvan književnosti i da zbog toga nisam ni u pažnji ni u nadležnosti književnih kritičara. Što duže živim i više pišem sve sam dalje od postojećih književnih kvalifikacija. Ja volim i umem da radim samo ovo i ovako, a to je za našu kulturnu i književnu javnost malo i neozbiljno. Nemam ništa protiv. Siguran sam da to nešto nekome znači a ime te potrebe i zadovoljstva nije bitno. Književnost je jedno, a takozvani književni život nešto sasvim drugo. Članovi, predsednici, sekretari, urednici, recenzenti, kritičari – to nema veze, od toga sam već odavno digao ruke. Pobegao sam iz svih organizacija i živim potpuno sam na ostrvu svog pisaćeg stola. Ne tražim ništa, ne treba mi niko, živim slobodno i otmeno“ – zapisao je sam Duško Radović.
Izvor: TV K3