Priča o plišanim, odnosno punjenim igračkama seže u pradavna vremena. Čak je dokazano postojanje punjenih igračaka na crtežima drevnog Egipta i drugih civilizacija, na kojima se vidi kako ih djeca koriste u igri ili se koriste u religijskim obredima i kao ukras. I dan-danas nema djeteta koje ne uživa u igri i maženju s omiljenim plišancem.
Prvi plišanci rađeni su ručno na starinski način – u krpicu bi se ugurala druga krpica, nacrtale bi se ili napravile oči i usta i igra je mogla početi. Naravno, tu emotivnu povezanost djece i plišanaca brzo je nanjušila industrija, pa već 1830. godine kreće serijska proizvodnja, doduše u porodičnim obrtima i manufakturama. S godinama se proizvodnja usavršavala, kao i materijali kojima su plišanci rađeni. Tako danas možete plišance pokupiti i ubaciti ih u mašinu za veš, a vani će izaći kao novi, čisti i mirišljavi.
Djeca gotovo religiozno žude za plišanim igračkama, jer one zaista čine razliku u njihovom svijetu. Mekani medo, žirafica ili nilski konjić mogu pružiti mališanima veliku utjehu i osjećaj sigurnosti. Oni su tu da se s njima igra, razgovara, da ih maze i pritišću čvrsto uz tijelo. Mnogi klinci zaista doživljavaju plišanu igračku kao najboljeg prijatelja, a kada su sami s njima, mašti i kreativnosti nema kraja. Nijedan mališan neće odbiti plišanu igračku, bez obzira na to koliki ih broj već spava na njegovom ili njenom krevetiću.
Ono što ipak pruža utjehu roditeljima je da mekani medvjedići, patkice i slonići ne predstavljaju nikakvu opasnost za bebu. A kada dijete malo poraste, interes će mu privući i druge igračke kao što su lutkice, autići i kockice, ali plišanci nikada neće biti zbačeni s kraljevskog trona u svijetu igračaka. Oni su poput slatkiša u svijetu hrane – nikada ih ne možeš imati previše i dobro je da su uvijek tu negdje.
Posebnu ulogu plišane igračke imaju u vrijeme spavanja, odnosno u dječjem krevetiću. Pedijatri često preporučaju da mališani imaju jednu mekanu igračku za spavanje koja će biti vladarica krevetića i neće se koristiti tokom dana po kući ili stanu u dnevnoj igri. Cilj je vezati asocijacije djeteta na spavanje i naučiti ga da je plišana igračka tu jer se ide spavati. Djeca obično uzimaju igračku, stisnu je uz sebe i počinju se lagano smirivati i utišavati utiske.
Kod plišanih igračaka divno je to da ljubav prema njima nikada zapravo ne prestaje. Kako rastemo, oni dobijaju još više na sentimentalnoj važnosti i često se u zreloj dobi s nostalgijom prisjećamo svojeg omiljenog mede ili nekog drugog plišanca. Čak i kada ih dobijemo kao tinejdžeri ili od voljene osobe dok smo već veliki, nešto nam se rastopi u srcu i instinktivno prinosimo mekanu životinjicu srcu.