Na sreću, uspjeli su ne samo spasiti mu život, nego ga dovesti na put povratka porodici i svom kapitalnom djelu, bosanskohercegovačkom privrednom divu – FIS-u.
Za portal Vitez.info progovorio je, na početku svoje ispovijesti, o svom zdravlju:
Ako bi sam sebi, za svoje trenutno zdravstveno stanje, davao ocjenu od 1 – 10, rekao bih da je osmica. Poslije svega što sam doživio i proživio, zaista se osjećam dobro i kako onda ne biti zadovoljan. To potvrđuju i liječnici, što je važno i bitno, ali ništa manje nije bitan moj osjećaj koji je zaista pozitivan, optimističan. Naravno, iako sam svom zdravstvenom stanju dao visoku ocjenu, još je dalek put doo mog potpunog ozdravljenja. Dodatno zadovoljstvo daje mi dolazak u svoj dom, svojoj obitelji, prijateljima, suradnicima, uposlenicima FIS-a, sugrađanima..
Što su slijedeći koraci u liječenju, možda je bolje reći u rehabilitacijskom procesu? Što su zacrtali i „naredili“ ljekari?
Dali su mi brojne upute kako se trebam ponašati, skrbiti za svoje zdravlje, a po njihovoj preporuci narednog tjedna ću na rehabilitaciju u Krapinske Toplice gdje ću provesti, kako sada stvari stoje, tri tjedna. Moram tijelo ojačati, rehabilitirati, a toplice su najbolji i najsigurniji korak na tom putu. Tako kažu liječnici, ja sam pacijent i bespogovorno slušam. Tako će, uostalom, biti i u Krapinskim Toplicama. Liječnici su mi također kazali da će, nakon boravka u toplicama, uslijediti još jedan detaljan pregled, a negdje krajem godine u Sarajevu ću imati i jedan kirurški zahvat, estetsko saniranje desne strane oštećene kosti lubanje. To bi trebao biti i završni čin mog liječenja, uspješnog nadam se, sve uz Božju pomoć.
Kada već govorimo o ljekarima s kojim si proveo 60 dana, ovo je dobra prilika nekoliko riječi i o njima reći. Mislim na odnos, na tretman, ne govoreći o njihovoj stručnosti koja je neupitna.
Ako ćemo govoriti o liječnicima onda im skidam kapu do poda. Nijednu primjedbu nemam, a pohvala i zahvala, na pretek. Poduzimali su sve što je trebalo, više nego korektno se prema meni odnosili, hrabrili me, upućivali…, što je na moje zdravstveno i psihičko stanje izuzetno povoljno djelovalo. Govorili su mi kako sam ja medicinski fenomen, što mi je godilo, mada sam znao da je tu riječ o dodatnom ohrabrenju. Ovom prilikom, ako se to uklapa u ovu priču, spomenuo bi imena mojih spasitelja, dr. Almira Džurlića i Aldulaha Hasanagića, na čelu s mojim poštovanim susjedom iz Busovače, dr. Mirsadom Baručijom. Moja zahvala i pohvala i cjelokupnom osoblju za čiji rad i odnos prema meni i drugim pacijentima, imam samo riječi hvale.
Trideset godine nije bilo nijednog dužeg vremenskog perioda za razmišljanje, rezimiranje pređenog puta i urađenog. Vrijeme je neumitno teklo, obaveze pritiskale, a onda silom prilika, u bolničkoj sobi, vremena za razmišljanje na pretek. Kuda su misli išle, kuda su „vukle“? Bez pitanja o onim porodičnim i drugim lične naravi.
Reći ću, iako me to i ne pitate, a o tomu za javnost uopće nisam do sada govorio. Zaista ne znam zašto sam ovo sebi učinio. Sve se dogodilo u hipu, bez ikakvih prethodnih razmišljanja i planiranja takvoga čina. Nisam u tom trenutku razmišljao ni o obitelji, ni o FIS-u. Dogodilo se i za mene neobjašnjivo i tu je jednostavno kraj tog dijela priče. Istina, tijekom liječenja rojile su mi se razne misli koje su išle unatrag sve do djetinjstva, siromaštva u kojemu smo živjeli, pa sve do nesretnog čina kojega sam napravio. Kada je FIS u pitanju, svakoga dana je bio u žiži mojih razmišljanja, analiziranja, spoznaja…
Znao sam, a uvjerio sam se i u bolničkoj postelji, da je FIS na zdravim i čvrstim temeljima, da ga, i bez mene u ovom periodu moje odsutnosti, mogu uspješno voditi mladi, obrazovani i vrijedni ljudi. Evo, to se i nedvojbeno potvrdilo.
A vratit ću se još jednom na taj nesretni čin koji je do svega ovoga doveo. Razmišljao sam satima i danima i došao do spoznaje da sam to učinio potpuno nesvjesno, kao da je, tada, netko sa mnom dirigirao. Stotinu, pa i tisuću puta sam se pokajao, zbog djece, ostale obitelji, FIS-ovih uposlenika, prijatelja. Osjetio sam, ako to nije neskromno reći, da sam svima, na različite načine, potreban i to mi sada daje dodatnu snagu, da se vratim, da budem s njima, da nastavim tamo gdje sam prije nešto više od dva mjeseca bio.
Od prvoga dana tog nesretnog čina privrednici Viteza, i ne samo oni, stali su uz tebe. Tražili su načina kako tu spremnost i konkretizovati. Jesi li to znao, jesu li ti i tome prijatelji javili?
Znao sam što i kako reagiraju moji prijatelji iz Udruge poslodavaca Viteza. Znao sam da su bili spremni pomoći na svaki način. Bili su spremni financirati i moj odlazak na liječenje u bilo koji europsku kliniku koju liječnici preporuče. Liječnici u Sarajevu su rekli da za to nema potrebe i hvala Bogu pokazalo se da su bili u pravu. A reakcijama svojih prijatelja gospodarstvenika uopće nisam iznenađen. Pa mi se znamo već dugi niz godina, družimo se, dijelimo zajedno dobro i zlo koje ovaj posao i život sa sobom nose.
Dolazili su ti u posjet brojne ugledne ličnosti, zvaničnici iz različitih oblasti života i rada – sveštenici, časne sestre, političari, sportski radnici, tvoji prijatelji sa estrade…
Istina, dolazili su mnogi, daleko više ih je željelo doći, posjetiti me, ali to jednostavno nije bilo moguće. Reći ću, svaki dolazak mi je činio veliko zadovoljstvo, prijateljske riječi su bile melem za moje tjelesne i duševne rane, a ponekad sam se znao zapitati, jesam li ja sve to zaslužio. Shvatio sam da me ljudi cijene, poštuju, da mi žele sve najbolje, A to je u teškim trenucima nemjerljivo vrijedan osjećaj. Znao sam biti i umoran od posjeta, razgovora, međutim, moram reći uvijek su mi ti razgovori i tople riječi godile, umirivale me i svaki dan sam mirniji i zadovoljniji išao na spavanje.
Putem društvenih mreža, putem medija, hiljade, pa i stotine hiljada znanih i neznanih, svih vjera i nacionalnosti, interesovali su se za tvoje zdravlje. Mnogi su se molili Bogu, zavjetovali se za tvoje ozdravljenje. Je li takva podrška, plebiscitarna, davala dodatnu snagu za što brže ozdravljenje, za vraćanje na put kojim si donedavno tako uspješno kročio? Moglo se čuti kako je Pero Gudelj, kao niko i nikada do sada, ujedinio cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Stizale su do mene takve informacije. Činile su mi se, ponekad, i nestvarnim. Na neki način, a nezgodno mi je to reći, da se ne doživi i kao hvalisanje, sve je to meni govorilo da sam kroz život išao pravim putom. Davalo mi je to i poticaja i ohrabrenja da se borim za povratak, da nastavim put koji su mnogi ljudi, znani i neznani, ocijenili ispravnim. Hvala svima koji se u mislima brinu i mole za moje ozdravljenje, mojoj obitelji, suradnicima, uposlenicima, a ja svima, znanim i neznanim, želim trostruko više od onoga što oni meni žele.
Evo, vrijeme je razgovor i završiti, zahvaliti se na ljubaznosti, na razumijevanju za veliki interes javnosti, uz pitanje za kraj – Kuda i kako dalje? Na FIS mislimo, s mislima na tvoj nemirni poslovni duh koji ne poznaje „dosta je“, „stani“, „odmori“…
Nećemo stati, to izričito tvrdima. Nastavljamo raditi, stvarati, unapređivati. Nema razloga za bilo što drugo iako su vremena vrlo teška. Ima ideja, vizija, ići ćemo naprijed, ali bez „srljanja“, kako se to kod nas ovdje zna reći. Ali, ići i koračati naprijed ćemo s sigurnim i provjerenim programima i projektima. Bit će novih iskoraka i novih upošljavanja. Stati nećemo, obećavam“, kaza je Gudelj i na kraju dodao: Još jednom hvala svima koji su se za mome u ovom teškom životnom periodu na bilo koji način interesirali. Hvala im na podršci koja mi iznimno mnogo znači. Sve ću poduzeti da ponovo budem onaj „stari“ Pero Gudelj, svom poslu, ako Bog da, vraćam se početkom 2016, vraćam se s punim jedrima u FIS, obitelji sam se već vratio, prijateljima i, svakako, svojoj družici – harmonici. Uz još jednom: Ako Bog da, a molim ga da prema meni bude milosrdan“.
Vitez.info