Viktorija Mihajlović, kćerka srpskog trenera Siniše Mihajlovića opisala je kroz svoju knjigu do detalja šta se tačno promijenilo kod njenog oca, ali i kako je njegova bolest uticala na cijelu porodicu.
Siniša je prije deset mjeseci saznao da ima leukemiju, to je objavio prošlog ljeta na konferenciji i od tada je krenula bespoštedna borba.
Miha je izašao kao pobjednik jer je bolest otkrivena rutinskom kontorlom u ranom stadijumu, ali se to odrazilo i na njegov izgled, ali i na njegov karakter.
I nije samo na njega, jer je podstakla Viktoriju, jedno od šestoro djece Mihajlovića da napiše knjigu “Siniša, moj otac”.
“Za mene je ta knjiga bila terapeutska, pisala sam je dok je tata još bio u bolnici. Pisanje mi je omogućilo da se oslobodim nervoze, bio je težak period i pomogao mi je da sazrim, pa nisam više ista osoba od prije šest mjeseci”, kaže Viktorija za “Il resto del Carlino”.
Bolest s kojom je Mihajlović izašao na kraj pomogla je dvadeset trogodišnjoj Viktoriji i da su joj mlađa braća bila velika podrška.
“Sada smo još više sjedinjeni nego prije. Kad su mi rekli za dijagnozu htjela sam da budem jedino dijete da moja braća ne bi patila. Jedan ima samo 13, drugi 17 godina, a sad mogu da kažem da su mi oni bili najveća snaga, brat vas razumije kao niko drugi. To je bio šok za sve.”
Ona kaže da je tokom godina osjećala i teret prezimena Mihajlović jer bi svuda budila pozornost okoline, ali ne uvijek na pozitivan način.
“Danas mislim da je to najljepša stvar na svijetu na koju sam ponosna. Kao dijete sam se osjećala posmatranom, često osuđivanom, često sam mijenjala škole i gradove. Svaki put je bilo teško kad vas posmatraju kao Mihajlovićevu kćerku, a dešavalo se da me otac kazni pa nemam džeparac da izađem i onda provociraju kao ‘zamislite Mihina kćerka ostala bez para’. U početku je to boljelo, kao i uvrede sa cijele tribine stadiona, ali je sve to sada promijenjeno” opisuje Viktorija.
Siniša je veliki dio vremena provodio u bolnici liječeći se od leukemije, pa su ga često čekali i igrači na treninzima, ali i porodica. Zbog toga je njegova kćerka iz prošle godine kao poseban izdvojila jedan dan.
“Došao je kući 21. decembra, to je bio dan koji nikad neću zaboraviti. Spremili smo mu natpis na ćirilici sa fotografijama. Za mene je to bilo kao da opet dišem, plašilo me je da mislim o tome kad je bio sam. To je bila obrnuta situacija: ja sam bila zabrinuta za njega. Moja majka obično tri dana sprema za Božić, ali ovog puta ništa nije pripremila, jeli smo iz plastičnih tanjira i bilo je izvrsno!”
Uvijek čvrst i temperamentan, Miha će takav na terenu vjerovatno ostati i nakon što se potpuno oporavi i povrati pređašnju snagu. Ali se promijenio privatno.
“Jer je naučio da pokazuje slabosti, prije to nije bilo jasno da li je tužan ili srećan. Sada je osjetljiv, fleksibilniji i pokazuje više empatije. Prije je imao neki štit koji je vjerovatno poticao i od njegovog srpskog porijekla. Čak i moja baba je takva. Patnja vas zbližava, to sam takođe napisala u knjizi da je i gorka i slatka”, uvjerava Viki Mihajlović.
Na čitavom tom putu, njena majka Arijana je bila ogroman oslonac jer nije popuštala pod emocijama i dozvoljavala sebi da zaplače.
“Možda sama jeste, ali nikad pred nama nije odavala znak da se nešto promijenilo. Znala je da ako bismo nju vidjeli da plače, da bi to bio katastrofalan udarac”, zaključila je Viktorija Mihajlović.