Golub Jašović, poznati književnik iz Srbije i profesor na Filozofskog fakultetu Univerziteta u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, boravio je prije nekoliko dana na području Prnjavora i Čelinca, gdje je predstavio neke od svojih pjesama u novoj zbirci pod nazivom ”Srpski pesmovez”koja je plod zajednčke saradnje nekoliko autora. Pored toga, ovaj autor iza kojeg su brojna objavljena djela iz dijalektologije, leksikologije, poezije, proze i drugih oblasti, zainteresovanoj publici je predstavio novo djelo objavljeno u Republici Srpskoj. Riječ je zbirci priči i pripovjedaka ” Od Bistrice do Lepenice ” koja je objavljena od strane izdavače kuće ”Besjeda” iz Banjaluke.
Predstavljajući ljubiteljima pisane riječ krajolike i običaje juga Srbije a koja žive u sjećanju i dodatno su dočarana kroz slikovite opise u formi kratkih priča i pripovjetki, autor je iskristio svoje vrijeme i da razgovara sa ekipom TV K3. Podsjetio je kako mu uvijek prija kada može doći u Republiku Srpsku i Prnjavor gdje može ponovo susresti neke poznate ljude sa kojima ima dobre prijateljske odnose.
Zašto se ova vaša nova zbirka pripovjedaka i kratih priča zove ”Od Bistrice do Lepenice?
Raduje me što sam ovu zbirku objavio ovdje. Za one koji ne znaju Bistrica je rijeka koja je izvirala više mog rodnog sela u Peći na Kosovu i Metohiji a Lepenica je rijeka koja izvire više Kragujevca. Danas živim upravo tu gdje sam zasnovao i porodicu. Ova zbirka predstavlja neki put na kojem je opisan put mog života gdje se sam ja na ovaj način, oživio svoje pretke posebno svoje roditelje, rođake i prijatelje.
Vaše književno djelo ali i pjesme u zajedničkom zborniku ste predstavili publici u prnjavorskom i čelinačkom kraju. Koliko vam je drago što se opet ovdje?
Ja sa Republikom Srpskom kroz ovakva književna druženja imam jako dobre veze. Ove krajeve u kojima sam boravio, upoznao sam još ranije zahvaljujući nekim ljudima sa područja Prnjavora i Čelinca koje sam upoznao. Sa ljudima iz tih krajeva ali iz nekih drugih se često družim na pjesničkim susretima širom Republike Srpske i Srbije koji ujedinjuju ljude iz svih srpskih zemalja.
Vaše pjesme objavljene su u novoj zajedničkoj zbirci gdje se nalaze pjesme od nekoliko autora iz Srbije i Republike Srpske. Po vašem mišljenju kakvi su danas književni odnosi sa obije strane rijeke Drine?
Mi jesmo jedan narod ali mislim da te bratske odnose trebamo još bolje njegovati. Ja i moje kolege pjesnici sa obije strane Drine to radimo tako što objavljujemo zajedniče zbirke pjesama. Ja sam mogao da nađem izdavača u Srbiji ali sam ovoga puta to prepustio Republici Srpskoj. Istu stvar rade i pisci iz Republike Srpske koji objavljuju svoja djela u Srbiji. Mislim da je to odličan način da se povezujemo i bratimimo i da na taj način ostvarujemo bratske i sestrinse odnose sa gradovima i opštinama sa obije strane Drine. Mi smo jedan narod i nema nas mnogo. Na taj način razmjenjujemo iskustva i učvršćujemo našu vjeru, tradiciju i običaje.
Živimo u vremenu kada nove generacije malo posvećuju pažnje pisanoj riječi. Koliko vaša djela ali i neka druga djela savremenih autora mogu uticati na mlade ljude da probude interesovanje za pisanje?
Ne znam iskreno kako je to u drugim sredinama. Tamo gdje je predajem studenti uče ruski, francuski ili srpski. Na taj način, oni su opredjeljeni na lijepu književnost ili beletrističku književnost i oni u dramama, pripovjedkama, poeziji pronalaze neki svoj smisao života. Po svom budućem pozivu oni bi trebali da rade slične stvari ali ipak to ne znači da među inženjerima, ljekarima ili nekim drugim profesijama nema ljubitelja lijepe pisane riječi. I među njima je mnogo onih koji vole da pišu. Mi ih slučajno otkrijemo i kada se njihova djela objave, ostanemo iznenađeni. Sjetite se samo da je Anton Pavlovič Čehov bio jedan od najboljih svjetskih pripovjedača i bio je ljekar. Mislim da tih kreativnih ljudi ima na svakom koraku i samo ih treba naći i treba ih postaknuti da stvaraju. A ako im ne možete pomoći, onda im bar ne smetajte.
Kao neko ko je profesor, po vašem mišljenu koliko obrazovne institucije mogu uticati na to da probudi interesovanje za pisanu riječ u društvu?
Može se mnogo uraditi po tom pitanju a postoje i različiti načini i modeli kako to uraditi. Ne vidim razloga koji bi to bio problem Filološkom fakultetu u Istočnom Sarajevu i u Banjaluci da dođu dva profesora recimo iz Kosovske Mitrovice ili Kragujevca da tamo drže predavanje. I mi to zaista radimo. Brojne moje kolege drže predavanja i u Istočnom Sarajevu, Banjaluci i drugim mjestima. Među njima su mnogi i pisci i oni na taj način promovišu pisanu riječ i upoznaju neke nove pisce. Kroz posjete raznim krajevima i pisci se međusobno upoznaju. Ja sam lično uvijek pozivao pisce iz Banjaluke, Bijeljine, Rogatice i iz drugih krajeva, na manifestacije koje se održavaju kod mene u Šumadiji. I ja zbog toga, često dolazim ovdje i nema kraja u kojem nisam bio. Ja prosto, kada dođem ovdje upošte se ne osjećam da sam gost.
Kakav je vaš stav kada je u pitanju književno stvaralaštvo u Republici Srpskoj i Srbiji i koliko je ono usmjereno na promociji nacionalne svijeti?
Pa vidite da vam kaže, mi smo decenijama bili u takvoj nezavidnoj situaciji u kojoj nisi smio biti ono što si osjećao. Mogao si tada, biti svako samo ne Srbin. I ne daj Bože da pomeneš nešto vezano za srpsku istoriju, ne bi bilo dobro. Ja se sjećam još kada sam bio student na prvoj godini, kada je počelo malo slobodnije da se priča o tome, mi smo počeli da krijumčarimo i da prenosimo iz ruke u ruku, neke knjige o našoj istoriji. To su bile knjige npr. o Prvom svjetskom ratu i tada su se neki od nas po prvi put upoznali o nekim velikih herojima i generalno herojstvu naše vojske koja se borila protiv desetostruka jačeg protivnika. Danas se o tome može slobodno pričati i pisati ali mislim da postoji još stega.
Kažete da postoje neke ”stege” pa može li se onda i danas slobodno pisati o srpskoj istoriji i tradiciji?
Pa nisu one konkretne i više se to oslanja na nečinjenje i nezainteresovanot koji vlada u društvu prema čuvanju naše prošlosti. Danas vam niko neće zabraniti da vi nešto napišete osim ako to što ste napisali, nije nešto uvredljivo i destruktivno. Istina je da danas imamo veću slobodu da pišemo o svemu a posebno o našoj prošlosti ali za to mora da postoji široka podrška. Mislim da bi vlast sa obije strane rijeke Drine, trebala da pomogne one ljude koji pišu bez obzira da li to bile neke istorijske knjige ili neki drugi oblik pisanog stvaralaštva. Vi ovdje u Republici Srpskoj imate zaista odlične pisce koji rade odlične stvari. Iako nisu svi neki velikani ali ipak kroz svoj rad, oni stvaraju krupne korake u svijetu književnosti.
Spominjete pisanje destruktivnih stvari. Danas je u modernoj kulturi mnogo destruktivnosti koja ima veliki uticaj na mlade ljude. Kako se to može promjeniti kroz obrazovni sistem koji treba da nove generacije izvede na pravi put?
Ja sam inače bio predavač učenicima od prvog razreda osnovne škole pa sve do doktorskih studija. Kao neko je dugo vremena u obrazovnom sistemu, lično smatram da bi trebalo ukinuti ispitivanje đaka. Trebamo napraviti od škole mjesto gdje će se učenici radovati a ne da ide u školu kao na golgotu. Zato mislim da bi trebalo izbciti ispitivanje đaka i pismene vježbe koje nam psihički ubijaju djecu. Treba ostaviti djetetu da uči ono što je najvažnije u određenoj oblasti. Bitno je i usmjeravati dijete i naučiti ga bira ono što je važno od onoga što je manje važno a onda će poslije naučiti ono što hoće sam ali i ono što mora i što je njegova obaveza. Samo tako možemo dobiti jednu funkcionalnu osobu.
Da li postoji kapaciteta za to i da li bi se na taj način smanjilo i nasilje u školama?
Možda ja i griješima ali vjerujem da bi to pomoglo. Kako su to mogli uraditi Finci ili neke druge zemlje u Skandinaviji. Kod njih nema ocjenjivanja a opet postižu dobre obrazovne rezultate. Naravno, i tamo ima đaka koji ne žele da uče ili ne mogu i takve premjeste u drugu školu gdje će imati lošije nastavnike i gdje se neće moći kvalitetno spremiti za studije već će moći da bude neki zanatlija i slično dok će u školi ako se bude trudio moći biti usmjeravan da postane pilot, ljekar, inženjer i slično. I zato mislim da nema potrebe da dijete ocjenjujete. Samo tako možemo doprinjeti da djeca zavole školu a kroz nju možda i književnost.
TV K3