Spomen komplek u derventskom naselju Čardak i ove godine vratio je na trenutak sjećanje na jedan strašan zločin koji se desio prije 34 godine u tada okupiranom gradu. Kroz molitve i polaganje vijenaca, odat je pomen na ubijene Srbe iz Čardaka koji su na svirep način, ubijeni u napadu hrvatskih formacija koji se desio na Varkrs 1992.godine. Sa velikog mjesta stradanja poslata je opomena da se ne zaborave ni žrtve ni počinioci ovog strašnog zločina.
Okupacija Dervente u proljeće i ljeto 1992.godine od strane regularnih snaga iz Hrvastske i HVO-a iako je djelovala kratka, ostavila je dubok trag zločina i razaranja. Takav jedan trag boli posebno će upamtiti srpski narod iz naselja Čardak.
Nakon što su slomile njihov otpor 26. aprila hrvatske snage ulaze u naselje i ispoljavaju monstruoznost. Vaskršnji praznik umjesto radosti donio je tugu i smrt a osvajači su tada ubili mnoge porodice na kućnom pragu. Iza krvavog pira ostalo je 37 žrtava.
Broj će dodatno narasti jer će mnogi Srbi biti odvedeni u derventske kazamate i osjetiti novi nivo tortura. Sve to na svojoj koži osjetio je i Ostoja Šarčević koji će više mjeseci biti izložen mučenjima i nečovječnom postupanju i logorima.
” Hrvati su nas tog 26.aprilam opkolili sa svih strana. Mi nismo imali drugog izbora nego se predati. Poslije jedanaest sati nakon što se nas predalo nas dvadesetsedmorica, hrvatske jedinice su krenule sa čišćenjem terena na Čardaku. Tada koga god su pronašli, oni su ubili na licu mjesta. Dio mrtvih je pronađen ovdje a ostali su nađeni u mjestu Rabić i u Modranu. Ja sam 55 dana proveo u zarobljeništvu a pobjegao sam 19. juna 1992.godine. Tog dana poginulo je još osam ljudi koji su bili zarobljeni. Svi ti trenuci su bili užasni i nekada ih se ne želim sjećati. Ali uspomene na te torture će nas pratiti do kraja života. ”,rekao je Šarčević
Zajedno sa žrtvama ožiljke mučenja nose i njihove porodice. Ono što je Milovan Adžić doživio urezaće se i u pamćenje njegovog sina Dejana.
” Moj otac je bio među tim zarobljenicima sa Čardaka i propatio je zajedno sa njima užase. Mučili su ih na razne načine. Sjekli su im uši, palili noge, vadili i lomili zube. Sve to sam vidio na ranama moga oca. Odmah poslije njegovog povratka kući iz zarobljeništva moj otac je mobilisan i poslat na prvu liniju iako po nekim pravilima nije trebao da ide u rat zbog svih patnji koje je prošao. Otiša je na teslićko ratište i tamo je poginuo ”,rekao je Adžić.
Svaki Vaskrs pun je boli i tihih jecaja i za Radmilu Jerinić. Njeni jecaji postaju još glasniji kada dođe kod spomen kompleksa gdje je pronađena manja grupa mučki ubijenih Srba među kojima je bio i njen suprug Nenad.
I danas dok tiho oplakuje svog supruga pita se kome su i zašto bili krivi Srbi iz Čardaka a zbog čega su morali biti nasilo hapšeni i ubijani.
” Moga muža i mnoge te ljude ubili su oni koji su dok nije počeo rat bili naše radne kolege i prijatelji. Prema pričama nekih, moga muža je ubio čovjek koji je sa njim radio u firmi. On je ovdje bio na liniji i tu je zarobljen. Čula sam da je on proglašen mrtvim 2. maja 1992.godine. Svaki dan i godina mi je sve teža. Kad dođem ovdje toliko mi je teško ”,rekla je Jerinićeva.
Kroz tradicionalnau liturgiju i polaganje vijenaca u Spomen kompleksu gdje kao podsjetnik na veliko stradanje stoje imena nevinih žrtava, poslata je poruka i opomena da zaborav ne smije da zavlada. U krvavom tragu brisanja srpskog postojanja tada su nestale porodice Živković, Lazarević, Zorić, i mnoge druge i to se i danas pamti. A pamtiti se trebaju i njihovi želati.
Predsjednik derventskog udruženja ratnih zarobljenika Drago Knežević podsjeća na bolnu činjeni mnogi zločinci još nisu procesuirani dok mnoge žrtve umiru.
” Zločinci u napadu nisu birali pol i starost. Ubijali su sve redom a nad zarobljenicima koji su bili u Domu JNA, u mjestu Polje, Rabići, vršili su staršna zvjerstva. Porazno je što je jako mali ljudi odgovarao za zločine. Skoro polovina zarobljenika je do sada preminula i to većina njih nekoliko godina nakon zločina i to sve usljed posljedice mučenja. Mnogi su umrli i tako jedno svjedočenje nestaje. A vi ako imate prijavu u suda a nemate svjedoka onda nema efekta. Na taj način se pravda ne može zadovoljiti ”,rekao je Knežević.
Gradonačelnik Dervente Igor Žunić podsjeća da je obaveza novih generacija da se svake godine okupi kod Spomen kompleksa u Čardaku i ne zaboravio dio užasne prošlosti.
” Naša obaveza je da taj masakr nikada ne zaboravimo. Ovdje ne želimo da razvijamo mržnu prema nekome već samo sjećanje i to sve zbog budućih generacija i naša je obaveza da se pamte ovi nevino ubijeni ljudi. moramo čuvati sjećanje i imati sabornost jer se zločini uvijek mogu ponoviti. Zato je važno da se ukazuje na ono šta se desilo u prošlost ”,rekao je Žunić.
Zločin u naselju Čardak uz 103. HVO brigadu iz Dervnete počini su i pripadnici Sisačke i Riječke brigade HV. Za brojne zločine u Derventi izrečene su sudske kazne od skoro 50 godina a samo Azra Bašić dobila četrnaestogodišnju kaznu zatovra.
TV K3