Tako Kristina Pantelić opisuje svog oca, legendarnog Branka Pantelića Pantera, jednog od najhrabrijih i najpoštovanijih komandanata Prve bijeljinske lake pješadijska brigade poznatije pod nazivom Specijalna brigada Garda Panteri.
Kristina, koja je svjedočanstvo o svom ocu povjerila Memorijalnom centru Srpske, rođena je 28. aprila 1988. godine u Beogradu. Odrasla je uz priče o ocu koga je izgubila kao četvorogodišnjakinja.
Ipak, njegovo prisustvo pratilo je njen čitav život – kroz sjećanja, porodične priče, odlikovanja i nasljeđe koje i danas čuva.
Branko Pantelić je u 34. godini života postao potpukovnik, bio je izuzetan sportista, harizmatičan, nasmijan i „ludo hrabar čovjek“, kako ističe Kristina. Ljudi su ga voljeli, a on je svojim djelima zaslužio poštovanje. Išao je prvi u borbu, štitio svoje borce, posebno mlade.
– Nije jurio pozicije i fotelje – njegov patriotizam bio je iskren i dokazan na terenu – kazala je Kristina za oca.
Kristina pamti rijetke, ali duboko urezane trenutke sa ocem: zajedničke košarkaške patike, njegove bijele sa plavom, njene identične sa roze trakom, igru na livadi u rodnoj kući, trenutak kada ju je spasavao. U snovima ga i danas vidi u bijeloj majici i vojničkom prsluku.
– Rasla sam uz sve priče o njemu. Gdje god sam se pojavila, osjećala sam se posebno, posebno ovde u Republici Srpskoj. I ja i sestra smo uvijek bile svjesne da je tata nešto veliko – priča Kristina.
Poginuo je u zasjedi na planini Majevici u mjestu Rastošnica 4. septembra 1992. godine, u području koje je za Kristinu danas najposebnije mjesto u Republici Srpskoj.
Upravu tu, u Spomen – parku „Branko Pantelić Panter“, na Panjiku, na Majevici, za Memorijalni centar ostavila je svjedočanstvo o svom ocu, čije je ime, zajedno sa ostalim stradalnicima, u spomen obilježje uklesao zahvalni narod Smoluće, Potpeća i Tinje.
– Ovde je moj tata ostavio život. Ovde je poslednji put kročio nogom. Za mene ništa na svetu nije kao ovo mesto – ističe Kristina.
Njegova smrt u zasjedi, umjesto u otvorenoj borbi koju je očekivao, i dalje joj teško pada, ali njegov život i nasljeđe ostaju jači od bola.
Danas Kristina živi u Beogradu, odgaja sina i trudi se da mu prenese vrijednosti koje je njen otac oličavao.
– Tatine slike su svuda po stanu, njegova odlikovanja… Pričam mu o dedi, da zna kako treba da izgleda jedan pravi muškarac – ističe Kristina.
Kaže da je ponosna, ali i da joj nedostaje njegova zaštita, podrška i oslonac koji samo otac može dati, a posebno joj je teško bilo na maturi, vjenčanju, u teškim i lijepim trenucima.
Kristinina priča jedna je od više od 50 svjedočanstava zabilježenih u Bijeljini za Memorijalni centar Republike Srpske. Svjedočanstva su dokumentovana u saradnji sa Odjeljenjem za boračko – invalidsku i civilnu zaštitu Grada Bijeljina, Gradskom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bijeljina i ostalim organzacijama proisteklim iz Odbrambeno – otadžbinskog rata.
Snimljena svjedočanstva biće dio audio-vizuelne baze Memorijalnog centra Republike Srpske, kao trajni podsjetnik na cijenu slobode i važnost čuvanja pamćenja.
Srpska info
FOTO: MEMORIJALNI CENTAR RS