Mada je prva ljubav bila ljubav prema životinjama i mada je prevashodno želio da bude veterinar, Đorđe Vujmilović iz Banjaluke danas ipak „liječi“ cipele. Nije otišao na fakultet, niti se posvetio istraživanjima i knjigama, nego se dohvatio čekića i kalupa, pa već 10 godina popravlja obuću sugrađanima.
Njegovi bliži rođaci takođe su u ovom zanimanju, pa je tako i Đorđe naučio osnove obućarstva. Jedan je od najmlađih obućara, od desetak koliko ih ima u Banjaluci. Radi svakodnevno. Nema dana da se vrata njegove obućarske radionice ne otvore. Poslom je, primjećujemo odmah po ulasku u radnju zatrpan. Cipele, štikle, patike, mnoštvo obuće čeka da dobije novi izgled i da ponovo prohodaju ulicama. Ali ne žali se, neka ima posla, samo neka se radi. U šaljivom tonu, kaže da svaki put kada na vrijeme ne uspije da završi određenu cipelu mušterije osvaja šarmom. Raspoložen da ispriča kako je u suštini i postao obućar, krenuo je nekako od samog početka, od onoga dana kada je i njgovim cipelama produžen vijek trajanja.
Đorđe je obućar postao sa svojih 25 godina. Ubrzo nakon što je savladao osnove zanata otvorio je svoju obućarsku radnju „express obućar Đole“. Nikada nije besposlen, posao nije težak, a popravke su raznovrsne. Sređuje odlijepljene đonove, polomljene štikle, a ljudi u besparici radije se odlučuju popraviti staru nego kupitu novu obuću, pa tako donose sve, od patika do zimskih čizama.
A upravo je razlika između obuće danas i nekada jako velika. Nekada se obuća radila od prirodnih materijala, koji se dao lako popraviti. Nažalost današnji materijali su plastika i guma koja se ne može tretirati niti lako obraditi. Danas ljudi kupe cipelu, nose je dva do tri mjeseca bace te kupe nove cipele jer se ne isplati popraviti.
A desi se da ljudi imaju obaveze pa zaborave da pokupe obuću koja je bila na popravci. Đorđe kaže da ne voli bacati obuću, tako da je radije pričuva.
U svojoj radnji ima šivaću mašinu „Adler“, njemačke proizvodnje, na koju je kako kaže posebno ponosan. Vrijedna mašina, preteča je kaže singerovih mašina.
Na pitanje zašto se opredijelio za zanat koji, bar tako mnogi kažu izumire, i zašto kao dobar dio mladih nikada nije planirao da napusti zemlju, Đorđe nam odgovara da od ovog posla može lijepo da se živi i ovdje.
Ipak, koliko god usluga obućara bila često neophodna mnogima od nas, danas nema mladih ljudi koji pokazuju interesovanje za učenje ovog zanata, od kojih kako nam priča većina bježi.
Jedna izreka kaže – kapa glavu pokriva, cipela je čuva. Sa tim se u potpunosti slaže i naš sagovornik.
Zbog neizmjerne ljubavi prema ovom zanatu, i dalje po nekoliko sati dnevno provodi u svojoj obućarskoj radnji u Banjaluci. Ulica, jedna od interesantnijih odzvanja sa Đoletovim – „Dobar dan, komšinice, cipele su gotove“ ili „Komšija, svratite po svoju obuću“. Zaključujemo da je Đole zaista postao brend u ovom dijelu Banjaluke, jer svojom pozitvnošću, zalaganjem i marljivim radom predstavlja uzor svim drugima.
Izvor: TV K3