Crkvena zvona su u rukama starine, za preko 60 godina koliko je sa njima pozivao vjernike bogomoljama, zvonila uvijek isto. Samo što ih u Titovo vrijeme mnogi nisu htjeli čuti. Tada su se zvona morala čak i skrivati od onih iz komiteta.
“Zvono se moralo nositi i sakrivati od kuće do kuće, da ga ne bi slupali. A onda smo ga kačili na klen i sa njega zvonili”, priča Ile Vuleta.
Kako god neki govorili drukčije ipak u vrijeme tita i Partije nije bilo ni malo prijatno i obično biti zvonar, a vjeru i obraz Ile nikom i nikad ne bi dao. Bio je i ostao samo čestito čeljade Јanja.
Nije ovo samo priča da se pogleda i čuje. Ovo je priča o čovjeku čijoj upornosti i vjeri u ljude i svevišnjeg se ipak mora pokloniti. Makar i na jedan dan.
RTRS