Krvavi Dan mladosti, 25.maj 1995. godine u Tuzli, noću, u 20 sati i 55 minuta, poznat kao “Zločin na Tuzlanskoj kapiji”, označio je kraj života za 71 osobu od 3–27 godina starosti i lakše ili teže ranjavanje oko 240 lica.
Nepoznata eksplozivna naprava, koju su “stručnjaci” Unprofora prepoznali kao TF granatu OF-482 sa trenutnim (kontaktnim) upaljačem, ruske proizvodnje, navodno je bila ispaljena iz topa 130 mm M-46 sa udaljenosti veće od 17 kilometara, a tu granatu je ispalio nepostojeći artiljerac i nepostojeći čovjek, Arsić Momčilo. Ubrzo je, zbog komandne odgovornosti i nemogućnosti da se sudi izmišljenom licu, okrivljen general vojske Republike Srpske Novak Đukić i osuđen za ovo djelo, isključivo zbog “sarajevskog eksperta”, čaršijskog ološa po imenu Berko Zečević (koji je pored ovog imena koristio i: Borislav, Berislav i Suljaga).
Iako je u duhu čaršijskog, podrepaškog mentaliteta Berko isticao čast i ugled Novaka Đukića, a sud konstatovao da nije dokazano da je, bilo usmeno ili pismeno, general naredio granatiranje Tuzle (jer to nikada ni prije ni poslije nije činio), ipak je izrečena kazna od 25 godina zatvora, jer bi “…po svim pravilima…”, kako kaže Berko Zečević, “…general Đukić morao znati ko stoji iza takve naredbe i te granate”.
Svaki razgovor o žrtvama specijalne operacije, o ubijanju nevine djece na Tuzlanskoj kapiji, višestruko je bolan; u Tuzli takve razgovore odbijaju sa indignacijom ali, baš zbog toga što svi osuđuju taj zločin, on se mora istražiti a krivac za njega mora biti kažnjen. Novak Đukić očigledno nije taj krivac.
U knjizi “Diverzija na Tuzlanskom trgu Kapija” autora Ilije Brankovića, uz rad mnogih naučnika i eksperata, objašnjeno je to i dokazano na takav način, detaljno, precizno i jasno, da ova knjiga, prosto, zahtijeva odgovor.
Samo ne od kvazi stručnjaka poput Berka, u vidu naručenih konstrukcija koje dolaze iz sarajevske kasabe, a ne poznaju i ne prihvataju neizbježne zakone balistike.
Mnoga važna pitanja u Bosni i Hercegovini zahtijevaju odgovore, a potrebu za njima, kao nikada do sada, zahtijeva i ovaj jedinstveni stručni ali i naučni rad.
Istina, u civilizacijskom, kulturnom, vjerskom i moralnom smislu, Bosna i Hercegovina ne postoji; ni kao društvo a još manje kao država. Prostor podijeljen različitim duhovnim vrijednostima i konceptima ne pokazuje nijednu zajedničku vrijednost za koju bi neko dao život i pred istorijom otvorio procese odbrane i žrtvovanja za nju.
Svaki pogled na Bosnu i Hercegovinu, pa i na Zapadni Balkan u cjelini, predstavljao bi pogled u prazno, da ne postoji, da ne štrči i da ne pruža otpor – Republika Srpska.
Vidljiva je ta borba Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika sa avetima zapadne, neoliberalne tiranije i očigledan je izbor srpskog naroda sa ove strane Drine da izbriše, zauvijek, sa geopolitičke karte podijelu svijetova i civilizacija – Istoka i Zapada, na rijeci Drini; lažnu granicu koja bi u stvarnosti predstavljala razdvajanje srpskog naroda i njegovo cjepanje. Novu fragmentaciju, usitnjavanje i odvajanje. Zapadni lideri su za ovu bitku mobilisali i dojučerašnje Srbe, nasilno pokatoličene Hrvate i islamizirane Bošnjake, kriminalizovane Crnogorce, podijeljene Makedonce i mržnjom zadojene Šiptare. Taj mitski rat Davida i Golijata, u kome je David u stvari Krajišnik i Banjalučanin, gradio je medijsku sliku savršene prirode koju ubica, Frankenštajn i neoliberalni Kvazimodo sa zapada posjeduje dok uporno ubjeđuje svijet da je nacionalni otpor, borba za vjeru i slobodu – najgora stvar na planeti, puna gada.
Silna moć Zapada, politička, medijska i vojna, sručila se na Republiku Srpsku, a nju su pratile laži o najvećim zločinima koje je žrtva počinila, o genocidima kao projektu i nedjelima same žrtve, dok se održavao manir iznurivanja i ubijanja naroda.
Prisiljavani su na lažna priznanja zločina, mučeni su i ubijani u Hagu predstavnici političke i vojne elite iz Republike Srpske kako bi se iskonska borba dobra i zla, kroz sukob Istoka i Zapada, predstavila u obrnutoj moralnoj projekciji.
Uprkos magli medijske i ideološke prašine bačene sa Zapada na Balkan, na površinu su isplivale mnoge dileme i neke jasne istine. Kroz njih i jedno važno pitanje koje je posebno osvjetljeno kroz borbu generala Novaka Đukića: da li je Alija Izetbegović, ispunjavajući naloge sa zapada, bio odlučan i spreman podmetnuti i obući Bošnjacima “prsluke bombaša samoubica”, samo da bi komšijama bilo teže?
Iz tog pitanja razvila su se mnoga druga, važna, pitanja za sve aktere i narode: da li je, taj tvorac “Islamske deklaracije” zaista bio spreman poslati razbojnike i ubice iz specijalne jedinice SDB – “Ševe”, da sa Unisovih nebodera “Mome i Uzeira” snajperski pucaju na Tuzlanske rudare u posljednjem protestu te 1992. godine?!
A u septembru te iste godine, da li je baš poslao Juku Prazinu da zoljama razara Rijaset Islamske zajednice kako bi istjerao iz njega i zemlje Reis ul ulemu Hadži Jakuba ef. Selimovskog, ubijajući pri tome pet ljudi, među njima i unuka i zeta nekadašnjeg reisa Naima Hadžiabdića dok je sekretar Omerdić tom prilikom ranjen?
Da li je Šeki, zbog prikrivanja tog nedjela, morao ubiti Juku Prazinu kod Liježa?
I da li je on odobrio ubistvo Mušana Topalovića Cace i povjerio ga ministru policije Avdi Hebibu, u ime „pravedne osvete“ za ubijenog sina kako pišu i sarajevski mediji?
Da li je Alija u borbi za vlas, naredio ubistvo komandanta vlastite vojske Sefera Halilovića, ubijajući mu ženu i brata njenog, kako tvrdi sam Sefer a u knjigama piše i njegov sin (i sin žrtve) Semir Halilović?
Da li je Alija naredio “Ševama” da, kod Vrbanja mosta, ubiju Boška i Admiru jer, eto, daju “loš primjer” i vaskrsavaju zajedništvo Srba i Bošnjaka?
A ubistva u ulici Vase Miskina Crnog za koje u Ujedinjenim nacijama i Haškom tribunalu, postoje apsolutni dokazi o ubijanju svoga naroda…a tek Markale?!
Ili rat u “Cazinskoj krajini”, jer je politički protivnik, Fikret Abdić Babo, proglasio “Autonomnu Oblast Zapadna Bosna”, što je politički ekvivalent današnjem “Unsko-Sanskom kantonu”, nekadašnjem Bihaćkom okrugu, i nije ni republika ni država nego je nazvan, kako nikada ranije nije – “Zapadna Bosna”, samo zato da potvrdi svoju pripadnost zemlji i istakne svoje pravo na malu mrvicu autonomije.
E to je ipak bio rat sa gotovo 5.000 međusobno ubijanih muslimana, baš onako kako danas te dvije strane različitog muslimanskog razumijevanja sebstva i vjere svoje ratuju širom svijeta: od Avganistana, Iraka, Sirije, Libije, Pakistana, Nigerije…!
Ipak je to Alija prije njih uradio, ostavljajući kasnije mnoge dileme o sumnjivim dogovorima i ličnoj ulozi i u srebreničkom masakru, uz američko i francusko pokriće.
I tako dođosmo, opet, do neprihvatljivog “Dana mladosti” u Tuzli 1995. godine i crnoj tački na kojoj je domaćin i junak – časni general rekao “dosta” i upotrebio svoje vojničko znanje i obrazovanje, kao i moral stican vjekovima u krilu svoga naroda.
General Novak Đukić nije želio prihvatiti ulogu žrtve, koja bi značila obesčašćivanje vlastitog naroda i proteklog rata, kao najvećeg izazova koji mu je istorija nemetnula.
Jer ta izmišljena srpska krivica, pored opštih geopolitičkih formi ima i one sitnosopstveničke, sebične, regionalne, komšijske razloge, interese i oblike: jedinstvena Bosna i Hercegovina, unitarna Bosna, jedna adresa.
Država koja bi trebala biti ujedinjena na demonizaciji i anatemi cjelog naroda što ju je stvorio i oslobađao nekada, baš kao i danas. Što god učinila, prošlost joj se vraća kao simptom bolesti, posebno u ovakvom trenutku u kome svaki izuzetak može postati ružno pravilo.
Kako se uopšte, u ovakvoj zemlji bez države, neko usuđuje donositi sud o različitiim zločinima što tište društvo, kada je ne tako davno i sam istoriji nudio mnoge primjere “nikad viđenog divljaštva“?! Ova zemlja na sebi nosi neizbrisivu i nezaboravnu ljagu retroaktivne odgovornosti za užase koje su počinili naši preci ili neki drugi ljudi.
Jer roditi se kao Bosanac ili Hercegovac (tačnije Bošnjak, Srbin ili Hrvat) znači nositi teret poroka i grdobe koji nas obilježavaju kao stigme, to znači priznati da smo kroz istoriju vijekovima sijali suze i ruševine, gdje god smo nogom predaka stupili.
Svakako je riječ o nepravedno imputiranom moralnom nedostatku i nepopravljivoj ljazi, koja otkriva našu zemlju kao lice samog đavola i šejtana, čija zlokobna prisutnost kvari sve, budući da mu je središte posvuda i nastanjuje jednako glavu papuanskoga ratnika iz Prnjavora – lažnog Srbina; baš kao i glavu princa islamizma sarajevske čaršije, sultanovog sluge sa ženskom pregačom oko pasa, te radikalnih imama iz džamije Kralja Fahda ili ekstremista iz vehabijskih paradžemata; na isti našin, kao i glavu cvijetne ustaške sabraće i bilo kojeg spekulanta na hercegovačkoj ideooškoj berzi ili nacionalnog bojovnika, nekad iz Sokola a danas sa Rondoa.
Danas kada smo suočeni s prijetnjom koja pritišće i žive i mrtve, sarajevska čaršija je ponudila jasan odgovor: revolucionarni islam!
Svi muškarci i sve žene, naoružani potpunom vjerom u temeljne vrijednosti Božije riječi, Božije istine i islamskog bratstva, bit će u stanju povesti borbu i „izbaviti naciju iz carstva laži“, dočaravaju nam jedan od najneobičnijih fenomena posljednjih nekoliko godina: potpuno stapanje krajnje, titovske, ateističke ljevice i vjerskog radikalizma.
Ta lažna, prividno tvrdokorna ljevica, koja prihvata svaki kompromis s buržoaskim društvom, koja, kada je riječ o napadima na “male zelene”, aktivno sarađuje s najreakcionarnijim elementima muslimanske vjere i tako postojano se dodvorava totalitarnoj teokratiji. Nažalost, sada je vidljiva dilema da sve to možda čini manje iz oportunizma, a više zbog stvarnih afiniteta i prihvatanja istih, zajedničkih, vrijednosti.
Taj kruti i nedvosmisleni ideološki koncept ne dijeli samo Bosnu i Hercegovinu nego, vrlo sličan, prolazi kroz linije razdvajanja u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, iscrtavajući novu granicu koja sada odvaja Hrvatsku i Sloveniju od ostatka bvše Jugoslavije.
Naravno, na Balkanu se ova crta podudara sa istorijskomom granicom Habsburškog. Osmanskog i Rimskog carstva. Narodi sjeverno i zapadno od ove crte su protestantski ili katolički; oni su dijelili zajednička iskustva evropske istorije i tradicije – feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku i Industrijsku Revoluciju; oni su uglavnom ekonomski razvijeniji od naroda sa istočne strane i mogu se nadati sve većoj uključenosti u zajedničku evropsku ekonomiju.
Narodi istočno i južno od ove crte su pravoslavni ili muslimanski; oni su istorijski pripadali Osmanskom ili Austro-ugarskom carstvu te su bili samo neznatno dodirnuti oblikujućim događajima u ostatku Europe; oni su manje-više ekonomski slabije razvijeni. Kao najznačajnija crta podjele u Europi, željeznu ideološku zavjesu zamijenila je Željezna zavjesa vjere i kulture. A kako su događanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika; povremeno to je i linija fronta i krvavih sukoba.
U tim sukobima sve je dozvoljeno, svim stranama – i svi su bili nekad žrtve a nekad zločinci. Od prilike do prilike.
Zato ne čudi univerzalno pitanje, koje svakom sekundom egzistencije odjekuje u cjelom društvu: „Kako je moguće da ljudi, toliko dostojanstveni, ponosni i hrabri u proteklom ratu, prihvate u miru život pun pokornosti i poniženja“!?
I kako to da veliki istorijski događaji i poznate istorijske ličnosti u opštoj svijesti žive kao mitovi ili kao čiste ideološke sadržine a da se stvarne ljudske drame, borbe i pobijede, odvijaju u svijesti prividno običnih ljudi, poput generala Novaka Đukića.
Njegov život i njegova sudbina je poprište opšte borbe dobra i zla – borbe pojedinca sa periferije na velikim terenima civilizacijske mržnje i podjele. Njegov život danas predstavlja tu tačku u kojoj se ukrstila sudbina poštenog domaćina i časnog generala, koji ne prihvata lažljivom propagandom propisanu kolektivnu krivicu, nego se bori tražeći za sebe više i drugačije, pravdu kojom spašava čast vlastitom narodu.
Mali, beznačajni, čaršijski i režimski eksperti poput Berka Zečevića, katkad zbog lenjosti, ponekad zbog samouvjerenosti, zanemaruju stvarnost i činjenice, pišući optužnice kao najgore ekspertize među najgorim teorijama, opisujući uvijek samo jednu stranu ideološki utvrđene istine. Falsifikuju se fakti, zločini se predstavljaju kao herojski čin nacionalne odbrane: ubijena djeca, žene i nemoćni slikaju se kvazi-umjetničkim slikama i boje bojama nacionalnih neprijatelja, čije je ubijanje ne samo opravdano nego i nužni herojski čin. I tu nema razlike: sarajevski vjernici i prikriveni ateisti, radnici i intelektualci, političari, pjesnici i bolesnici podržavaju tu varljivu iluziju vlastite čistote i hrabrosti u prelomnim istorijskim trenucima, a u biti, pred ogledalom vječnosti, eto ih, malih, siromašnih, mržnjom ispunjenih kako batrgaju u blatu stvarnosti, koju sami za sebe stvoriše a koju slave. Daleko od Evrope, daleko od pameti, u grču – posvađani sa moralnim vrijednostima i sa Bogom, vidno propadaju.
Ubistvo srpskog svata, zločini u Dobrovoljačkoj, Tuzlanska kolona, Kazani, Ozren i Vozuća, Mrkonjić grad, Jajce, Drvar, Glamoč… cjela Srpska krajina u Hrvatskoj, otkrivaju masovne zločine bez kazne i umrtvljenu savjest saučesnika – cijelog naroda.
Gluhe uši “dragog naroda” ne žele čuti, jer nikada nisu bili sposobni podnijeti previše istine. A dovoljno je znati samo nužne činjenice i biti sposoban sagledati istinu iznad činjenica ali i bez njih. Razvoj ideje o jednom bosansko-hercegovačkom društvu i političkom poretku stigao je do stanja potpunog besmisla proteklog rata: ko je tu pobijedio koga i zašto je sto hiljada ljudi ubijeno – kome je trebao takav rat i koje su to snage dovele ovu zemlju i narode u njoj do potpunog ideološkog, ekonomskog i civilizacijskog sloma, u kome je laž, postala društvena i lična priroda – obaveza koja se kao mantra recituje i emituje svakodnevno iz medija, sa političkih govornica i pamfletske vjerske i nacionalističke literature, jezikom samozavaravanja i samoobmane – u kome je slika stvarnosti koja se gradi za sebe i druge, potpuno lažna i izmišljena.
Slika ljudske patnje i nacionalne tragedije u Sarajevu je ideološka – blijeda, nemoćna i neuvjerljiva imaginacija prosječnih tumača prošlosti, skrivenih pod ideološkim kišobranom svoje vjerske i nacionalne oligarhije. Za proteklih dvadesetak godina, u tom gradu je napisano brdo loše, kvazi nacionalne literature, dok o sramotama i greškama vlastitog naroda, o zločinima činjenim u ime vlastitog etnosa malo je knjiga napisano uopšte, a nijedna vrijedna u estetskom smislu.
U stvari, o ratu se u BiH uvijek pisalo ideološki, utilitarno. Kao da osim tih društvenih realnosti i kolektivne patnje nije postojala individualna patnja i lično stradanje.
Ali u knjizi “Diverzija na Tuzlanskom trgu Kapija” autora Ilije Brankovića, evo svjedočanstva o tragediji mladih ljudi, njih više od sedamdeset, i nepravednom kažnjavanju pojedinca da bi se izbjegla istina i prikrile stvarne ubice.
Branković u knjizi ukazuje na laički pristup Berka Zečevića i Suda Bosne i Hercegovine, način na koji Berko mjenja već utvrđene činjenice o daljini i položaju artiljerijskog oruđa iz koga je ispaljena navodna granata, promijera 130 mm.
Poslije je i daljina promijenjena za 10 kilometara a vatreni položaj premješten iz “sela Vrbak” u “rejon naselja Panjik”, čak i dalje nego što je krajnji domet samog projektila.
U knjizi su stručno analizirani uslovi rasturanja projektila; raspored na površini; razlike u elevacijama i brzinama, uslovima leta, hemijskim svojstvima baruta i njegova temperatura u određenim uslovima, slučajne greške, padne tačke, srednja vjerovatnoća odstupanja i mnogo čega drugog.
Tumačeći zakone balistike, Branković ističe da „…svaki ispaljeni projektil slijedi svoju vlastitu putanju koja se razlikuje od putanje nekog drugog, istorodnog projektila, po daljini, po pravcu i po visini. Rasturanje projektila (pogotka) je neravnomjerno, simetrično i prostorno ograničeno, što je veoma važno u slučaju Tuzlanska kapija“.
Izražena je upečatljiva, ontološka dokazanost svih grešaka u nalazu Berka Zečevića.
U analizi trenutnog dejstva, radijusa dejstva, dimenzije lijevka, snage neutralisanja žive sile, uspješnosti dejstva i drugog, nepobitno je utvrđeno da takve efekte i posljedice, nikada i ni u koji uslovima ne može izazvati artiljerijski projektil 130 mm.
Čak i broj fragmenata u tijelima žrtava je više od 9 puta veći od mogućeg broja pogodaka i dokazuje da su žrtve stradale od oruđa manje snage, sa više mjesta eksplozije, što pokazuju geleri koji su pogađali žrtve sa više strana i u donje dijelove ekstremiteta, pa je jasno da nijedna žrtva nije stradala od gelera projektila 130 mm.
Prvi put, kroz djelo i analizu Ilije Brankovića, evidentno je napravljen rad koji predstavlja nešto ozbiljno i sistematično, što ne daje samo odgovor na pitanje “ko postavi eksplozivne naprave na Tuzlanskoj kapiji i pobi onoliku djecu”, nego daje potpuno i jasne odgovore o šovinističkoj i razbojničkoj prirodi režima Alije Izetbegovića. Odgovara i na druga postavljena pitanja o njegovim nalozima za likvidaciju i ubijanje, čak i vlastitog naroda.
Od ovog prvog koraka konačnih objašnjenja jednog zločinačkog akta razjasniće se na isti način i mnogi drugi zločini pripisani srpskom narodu.
Zato odgovor na ovu knjigu ne može dati Suljaga – Berko Zečević; svaki odgovor otvara jasno pitanje nužnosti promijene stava o suštini proteklog rata, ulozi zapadnih zemalja u njemu i ulozi Alije Izetbegovića. Poslije toga, biće jednostavno suditi sve druge zločince i izvršioce i pronaći puteve pomirenja među narodima. A pošto to nikome na Zapadu i u Sarajevu nije cilj, zacrtano je ubijanje još jednog u moru nevino ubijenih ljudi – generala Novaka Đukića.
I na zapadu i u čaršiji vjeruju da je to ipak lakše nego priznati koliko je rat bio prljav posao, ko je u njemu koga ubijao i na koji način te zašto je cjeli jedan narod, onaj bošnjački, gotovo četvrt vijeka slijedio ubice, vjerske fanatike i prihvatao njihovu laž za istinu a njihove zločine za legitimnu odbranu.
Piše: Dževad Galijašević
Izvor: www.fsksrb.ru