Ženska odbojkaška reprezentacija Srbije obezbijedila je novo učešće na Olimpijskim igrama koje će se održati sljedeće godine u Parizu. Nakon kvalifikacionog turnira u Kini, tačnije u Ningbou, na kojem su zauzele drugo mjesto u okviru svoje grupe, srpske odbojkašice igraće svoje pete uzastopne Igre.
Od kada nastupa pod današnjim imenom (2006), srpska reprezentacija nije propuštala, neki bi rekli, najznačajnije ekipno takmičenje na polju timskog sporta. Redom 2008. u Pekingu, 2012. u Londonu zatim Rio 2016. te Tokio 2020.
Na svom prvom učešču uspjeh je bio čista petica, ali ne zbog toga što je Srbija zauzela peto mjesto, nego s obzirom na veličinu manifestacije, prvo pojavljivanje, atmosferu koja se do tog momenta nije mogla doživjeti nigdje drugo.
Za razliku od Pekinga, London nije prošao tako dobro i to upravo zbog suprotnog razloga. Srbija u tom momentu dolazi kao jedan od favorita, u tom trenutku srpska reprezentacija dolazi kao Evropski šampion. Očekivanja su prisutna kao i pritisak. U prestonici Engleske izabranice Zorana Terzića, koji tada predvodi našu klupu, svoje učešće završavaju u grupnoj fazi i to na 11. mjestu.
Brazil, Rio, 2016. godina, jedna od najuspješnijih olimpjiskih godina našeg sporta i prva medalja za žensku reprezentaciju. Srebro i poraz od Kine rezultatom 3:1. Opet se tačnim ispotavilo ono ”nepisano pravilo” kako je teško dobiti istog rivala dva puta na jednom turniru, jer je Srbija te godine savladala Kinu u grupnoj fazi. Kineskinjama je ovo bilo treće zlato poslije 1984. i 2004, dok je odnojkašicama Srbije ulazak u finale bio najveći uspjeh ženske odbojke. Brankica Mihajlović bila je proglašena za najboljeg primača, a Milena Rašić za najboljeg blokera.
Pandemijska godina primorala je da se održavanje ovih Olimpijskih igara pomjeri godinu dana kasnije. Aktuelne svjetske i dvostruke uzastopne evropske šampionke otputovale su u Japan sa zlatnim ambicijama, ali taj san je zaustavljen u polufinalu poslije poprilično ubjedljivog poraza od SAD rezultatom 3:0. U borbi za treće mjesto sigurna, čvrsta igra, te uigrani tandem Tijana Bošković – Maja Ognjenović donio je Srbiji drugu medalju na ovim takmičenjima i prvu bronzanu, nakon trijumfa nad Korejom rezultatom 3:0.
Tako da, kada premotamo film, karte za Pariz su osigurane, u vitrini stoje srebro i bronza čime samo jedno mjesto ostaje nepopunjeno. Da li je “grad ljubavi” konačno to vrijeme i mjesto ? Pitanje je kada će ponovo biti u ovako jakom sastavu. Maja Ognjenović je u poznim godinama, možda čak i njene posljednje Igre, a opet Tijana Bošković koja, u ovom sastavu, nema značajnu podršku i pomoć koju je imala u liku Brankice Mihajlović. Sara Lozo, Katarina Lazović i Aleksandra Uzelac nemaju onu razornu napadačku sposbnost koja odlikuje pomenutu Bilećanku, nemaju ono što turska reprezentacija ima u liku Melise Vargas i Ebrar Karakurt. Pomenute odbojkašice, kao i naša Tijana, neko su ko može iz ničega stvoriti nešto, neko ko naizgled iz bezizlazne situacije može da ”razbije” trojni blok i tako donese poen. A opet, sa druge strane nikada nisu bile defanzivno jače sa Teodorom Pušić, Aleksandrom Jegdić i Biankom Bušom, koja je čini se posebno unaprijedila ovaj segment svoje igre.
Ako je neko davao razloga sa osmijeh na licu posljednjih par tmurnih godina to su upravo ove djevojke, tako da sigurno vrijedi polagati nade u njih i ovaj put. Četa Đovanija Gvidetija kreće u pohod po zlato koje im nedostaje.
Mogla bi to da bude jedna zaista posebna odbojkaška priča.
Izvor: Nezavisne novine