Aleksić je tog fatalnog dana bio kod kuće i spremao se da krene u školu, međutim, majka je primjetila da Njemci idu po kućama i odvode djecu, pa ga je prestravljena molila da ostane kod kuće.
Hrabri Mija, koji je tada imao svega 17 godina, odlučno je preskočio kapiju i krenuo ka svojim drugovima koje su Njemci već odvodili.
Surovi njemački vojnici su tražili ljudsko meso, a djecu su bajonetima gurali kako bi ih ubrzali. Na sve strane su čuo plač djece i žena i vidjele su se kolone ljudi, koje su se slivale u barake. Tamo ih je čekao kraj.
– Čuli su se pucnjevi. Rafali… Bilo nam je jasno šta nas čeka. Video sam oca i majku u crnini za mnom. Velimir je pustio bradu, posiveo… Počeo sam da plačem. U sebi… Znači, tu je kraj – mislio je Mija.
U tom trenutku razne priče su se motale po glavi. Bio je obavijen crnim slutnjama.
– Ne znam… Jedna potpuna praznina. Svedenost na ništa. Na mahove oštar bol: zašto da umrem? Strah od smrti, otpor… Pa ondа, potpunа tupаvost, аpаtijа… Slike iz detinjstvа, likovi roditeljа, sestre, drugovа… Film se lаgаno odvijа, hteo bih dа trаje u beskrаj Zаtim, zrаčаk nаde. Moždа će nаs pustiti, nekud oterаti. Ovo je sаmo privremeno – sjećao se Mija tog tragičnog dana.
Međutim, 21. oktobra, oko 19 čаsovа, okupatorski vojnici su pozvali da izađu iz baraka. Cijelo Mijino i još jedno odjeljenje maturanata Druge muške gimnazije iz Kragujevca.
Na sveopšte iznenađenje, Njemci su im rekli da mogu da krenu kući. Da su pušteni.
Kad su ga vidjeli na vratima kuće, Mijini otac i majka su bili u nevjerici. Oni su već prežaili svoga sina, obukli crninu i okačili njegovu crno-bijelu sliku na zid.
Ali ne. Mija je preživjeo, ali je cijelog života pamtio ovu tragediju. Ona ga je godinama proganjala, ali Aleksić je uspio da postane jedan od najvedrijih ljudi koji su se ikad pojavili na glumačkoj sceni i da cijelu Jugoslaviju decenijama zasmejava do suza.