Život sam po sebi umije biti težak, ali je još teži kada uslovi pod kojima se živi budu nehumani. Porodica Cvetković iz sela Trnovče (Srbija) koja broji osam članova, živi u jako teškim uslovima u hladnoj kući dotrajalih stvari, uz nešto malo novca tek da djeca ne budu gladna.
Nidži se raspao krevetac, pa da ne bi noću ispao iz njega, morao sam da stavim paletu. Šta da radim, to je krevetac koji je prenošen s generacije na generaciju – opisao je situaciju tridesetogodišnji otac Ivica Cvetković.
Ovo je priča o Ivici i Mariji koji žive u kući izgrađenoj od materijala koji drugima nije bio potreban. Kao u poznatoj priči braće Grim o Ivici i Marici i kuća Cvetkovića u selu Trnovče je šarena. Prikupljali su stare polomljenje pločice, polijepili ih po zidovima i time unijeli bar malo boje u djetinjstvo Miloša (8), Marka (7), Jovana (5) i već pomenutog junaka iz raspalog kreveca Nikole (2).- Počeo sam da gradim kuću prije deset godina, pa malo po malo, ali nisam uspio da je završim. Temelj smo lili ručno, nismo imali ni miješalicu. Nalazio sam parčiće panela po otpadima i lijepio ih unutra, vodu sam uvodio sa baštenskim crijevima. Kao i sa krevecem, stalno nešto improvizujemo – ne stidi se da kaže onako kako jeste Ivica. Kuća je nedovršena, ulegnut krov, goli zidovi i betonski pod, dotrajao nameštaj i jedva funkcionalno kupatilo, bez bojlera i tople vode. Zimi je dosta hladno. Bez obzira na surove okolnosti, vedrog su duha. Iako žive samo od minijaturne Ivičine plate, koji je zaposlen u privatnom komunalnom preduzeću u Velikoj Plani, trude se da omoguće pristojne uslove za život svojim sinovima, ne dozvoljavajući da ih nemaština slomi.
– Cijeli život sam sirotinja. Pomažu mi komšije i dobri ljudi koliko mogu, a i zovu u nadnicu kad treba da se nešto uradi. Bolje da radim, nego da provodim vrijeme u seoskoj kafani. Siječem drva, kosim travu po groblju i domaćinstvima, fizički sam radnik. Važno mi je da djeca imaju šta da pojedu, da imaju čistu garderobu, da se ne razlikuju od druge djece u školi – dodao je Ivica za humanitarnu organizaciju “Srbi za Srbe”.
– Cijeli život sam sirotinja. Pomažu mi komšije i dobri ljudi koliko mogu, a i zovu u nadnicu kad treba da se nešto uradi. Bolje da radim, nego da provodim vrijeme u seoskoj kafani. Siječem drva, kosim travu po groblju i domaćinstvima, fizički sam radnik. Važno mi je da djeca imaju šta da pojedu, da imaju čistu garderobu, da se ne razlikuju od druge djece u školi – dodao je Ivica za humanitarnu organizaciju “Srbi za Srbe”.
U njihovom domaćinstvu žive još djed Ljubiša, koji je, pored psihičkih problema, ostao bez noge, a i drugu je nedavno posjekao, pa je u invalidskim kolicima, i baba Ljiljana, koja je imala rak grla, četiri operacije stomaka i izvađene su joj glasne žice, pa ne može više da govori. Pored četvoro djece, Ivica i Marija nesebično brinu i o njima. Ivica ima i blizance Milicu i Mihajla (12) iz prvog braka, koji ne žive sa njim, ali povremeno dolaze. Skoro trećinu minimalca koji prima daje na alimentaciju. Nažalost, zdravstveni problem sustigli su i njega:
– Nisam baš dobro. Imam srčanu astmu, puklo mi je i debelo crijevo, pa sam zbog toga i nekih komplikacija baš dosta vremena proveo u bolnici. Imam i sada povremeno jake bolove, ali moram da izdržim zbog djece. Oni i ne znaju ništa, rade domaće zadatke i igraju se. Nigdje ne mogu da ih izvedem, nemam odakle – tužno je istakao.
Sedmogodišnji Marko kaže da nema gdje da dovede prijatelje.
– Ja obožavam kad mi dolaze drugari, ali ne dolaze!
Želja dobrih ljudi je da im se obezbijedi bar minimalan kvalitet života i iz organizacije Srbi za Srbe kažu da tu ne smije više da bude improvizacije. Cilj je da im se uredi i dovrši kuća, a ne sumnjamo da će im to biti veliki podstrek da nastave da se bore još jače kroz život.
Oni pozivaju sve da se uključe u ovaj projekat i pomognu vrijednom Ivici da završi kuću, skromnom Marku da mu ima gdje da mu dođu drugari, malom Nidži da dobije svoj krevet, a čitavoj porodici da dobiju bolju budućnost.
(Srpskainfo – FOTO: HUMANITARNA ORGANIZACIJA SRBI ZA SRBE/USTUPLJENE FOTOGRAFIJE)