Željko Obradović je najbolji evropski košarkaški stručnjak svih vremena, legenda ovog sporta. Aktuelni trener Fenerbahčea ove sezone juri jubilarnu desetu evropsku krunu, a drugu turskog kluba.
On je u razgovoru za Blic govorio o najmanje o košarci, a više o porodici, životu u Istanbulu, djeci, učenicima…
Pamtite li koliko hotela promjenite godišnje?
– Šta ćemo, tako nam je, kako nam je. Nekad se ode u pogrešnom pravcu kad se izađe iz lifta, ali dobro – kaže Obradović.
Imate li još volje i elana?
– Uvijek. Bez toga ne može. Velika volja, veliki elan, velika motivacija. Uvijek isto.
Kako ste zadovoljni sezonom Fenerbahčea?
– Zadovoljan sam, s tim što je tek trećina sezone, kako u turskom prvenstvu, tako i u Evroligi. Treba ići iz utakmice u utakmicu. Shvatamo da nam veliki posao tek predstoji.
Primjećujete li šta novo u Evroligi?
– Razlika je ogromna u pripremnom periodu, pa i tokom sezone zbog neuporedivo većeg broja utakmica. Koliko god da je teško, mislim da igrači ovo vole. Oni vole kada je više utakmica, a manje treninga. Način priprema utakmica je dosta drugačiji. Ima više putovanja, više se priča, ima više video-analiza. Imam sreću da je okosnica tima tu već godinama, doveli smo samo dva nova igrača. Jedan se na nesreću povrijedio, pa smo se pojačali Erikom Grinom. Manje-više im je poznat način na koji želim da igraju i moja filozofija. Naravno, uvijek se ubacuju manji detalji, zavisno od utakmice do utakmice, ali filozofija je ista, prisutna već svih ovih godina.
Osjećate li se kao razredni starješina koji ostaje dok se mijenjaju generacije, a učenici odlaze u NBA ili Evroligu?
– Zadovoljan smo što je šest igrača otišlo iz Fenerbahčea u NBA. To je normalan proces. Zadovoljstvo rada sa mladim ljudima je neopisivo. Kod njih najviše vidiš napredak igrača, ako hoćeš da vidiš kako smo igrali, uporediš utakmicu s početka i s kraja sezone. To je nebo i zemlja. Pokušavamo da kroz treninge i utakmice dođemo do limita, što će nam omogućiti da osvojimo trofej, a prije svega da navijači, kao ljudi koji vole košarku, budu zadovoljni i kažu kako ekipa igra lijepu košarku.
Da li vas mentalno i psihološki opterećuje veliki broj utakmica?
– Svi koji se žale, imaju priliku da rade bilo šta drugo. Prosto i jednostavno. Niko nas nije natjerao da se bavimo ovim poslom. Obožavam svoj posao. Igrači kad ga ne bi voljeli, vjerovatno bi radili nešto drugo. Ima profesija koje su daleko napornije. Mi smo privilegovani ljudi što radimo ono što volimo i što se bavimo košarkom na ovaj način. To što usput ima teških stvari, šta da radimo, bože moj. Tako je, kako je.
Zamaraju li vas putovanja?
– Ne toliko. Žao mi je igrača. Mislim da evropska košarka u ovom formatu mora da predviđa čarter letove. Nemam nikakav problem da ja, koji nisam nešto visok, budem u ekonomskoj klasi jer nemamo biznis klasu, već mi je žao igrača. Oni sa njihovom visinom i igranjem trpe posljedice umora, sve se prevaljuje preko njih. Volio bih da makar po tom pitanju dođemo do nivoa NBA.
Razmišljate li tokom ljetnjeg odmora o košarci ili ne?
– Pokušavam da to ne bude svaki dan, ali onda na nesreću zazvoni telefon. Praktično je nemoguće da ne razmišljam o košarci, izuzev one godine kada sam pauzirao. Stvarno mogu bez košarke, to su tada vidjeli moji prijatelji. Uspio sam to te godine, posvetio sam se porodici i prijateljima. Sa Dimitrisom Itudisom sam bio mjesec dana u Americi, gledali smo Detroit, onda u Španiji Kup kralja, a bio sam i na jednoj utakmici finalne serije Partizan – Crvena zvezda. Zahvaljujući sinu Đorđu, na televiziji sam možda pogledao dvije utakmice, i to ne cijele. Bio sam van košarke totalno. Doći će i taj dan kad ću se probuditi i reći – hvala lijepo, idemo dalje.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– To je intima. Ne volim puno o tome. Suština su familija i prijatelji. Uvijek ista priča. Čovjek sam koji voli da se druži, imam puno prijatelja. Najviše mi prija da provodim vrijeme s njima. To me ispunjava. To mi je najvažnije u životu.
Da li i dalje sjednete u avion svaki put kada vas uhvati nostalgija za prijateljima?
– Sreća da iz Istanbula ima pet letova dnevno za Beograd. Kad god imam 24 sata slobodno, tu sam. I Atina je blizu, tamo ima uvijek par ludaka koji jedva čekaju da se vidimo. Probam da budem tu svaki put kad mogu. Nostalgija je ogromna. Fale mi, ali izabrao sam ovako. Kad dođe ljeto pokušavam što više vremena da budem u Srbiji.
Da li biste poslije toliko godina u Atini i Istanbulu mogli da radite u gradu ili u klubu koji nije na moru?
– Što ne bih mogao? Nije to neki veliki problem. Ja sam iz Čačka, nisam rođen gdje sada živim. Volim vodu generalno. Radio sam i u Trevizu. Nije mi to nešto što je toliko blizu.
Najviše vam nedostaje…?
– Srbija mi nedostaje. Čačak… Majka, koja živi sama. Prijatelji. Živiš život sa dosta obaveza i kad kreneš da razmišljaš o tome… Nije to baš laka stvar za razmišljanje. Kad dođe ljeto pokušavam sve da nadoknadim. Biće dana kada će biti vremena za sve.
Idete li na fudbal?
– Ove godine još nismo, ali prethodnih smo išli. Igrači vole. Zbog obaveza, ove godine nismo stigli da odemo.
Trinkijeri vas često spominje. U kontaktu ste?
– Nadam se da me po dobrom spominje. Andrea je moj veliki prijatelj. Srećan sam zbog njega što je zadovoljan. Srećan sam i zbog Partizana, što je dobio izuzetnog trenera. Želim im sve najbolje. Znam da ima podršku ljudi u klubu i navijača. Ide dobro. Treba strpljenja za proces koji će da traje. Trinkijeriju želim sve najbolje. Liga nekadašnje Jugoslavije, i ova sada, zbog broja igrača koji je dala evropskoj košarci, zaslužuje da ima najmanje tri predstavnika u Evroligi.
Andrea ne krije da je razgovor sa vama bio ključan za njegov dolazak u Partizan?
– Prelomilo je to što je želio da dođe u Partizan. Odnosno, to što su ljudi koji vode Partizan željeli njega da dovedu. Ne treba meni da pripisuju zasluge za to.
Imate li vremena za djecu?
– Naravno. Đorđe studira. Anja je već malo “teži slučaj”, da se shvati gdje je i šta je. Stalno smo u kontaktu, čujemo se svaki dan. Često dolaze u Istanbul.
Da li je teže sa djecom ili sa igračima?
– Imao sam taj problem. Razgovarao sam sa sobom često o tome. Kada se obraćam igračima na način na koji im se obraćam, moram da imam u vidu da je i to nečije dijete. Vodim računa o tome, ali ne mogu kao trener da neke stvari koje su strašno važne za posao da tome prilagodim. Sve im bude objašnjeno na početku sezone. Znaju kakvo poštovanje imaju kao ličnosti i da od mene imaju pomoć, kako god to nekome izgledalo sa strane.
Nedavno ste u Podgorici dočekani ovacijama, bilo je lovaca na selfije, mališana, ljubitelja košarke.
– Super. Zadovoljan sam. Proveo sam vrijeme sa dosta prijatelja i ljudi koje godinama nisam vidio. Hvala publici u “Morači” koja me je sjajno dočekala. Lagao bih ako kažem da ne prija to – dodao je Žoc dok su bivši predsjednici saveza, bivše zajednice, Želimir Cerović i Veselin Barović sjedali za sto pun košarkaškog svijeta.
Znamo da je Istanbul poznat po haosu u saobraćaju. Da li ste počeli da vozite?
– Nikad. To je nemoguća misija.
(Blic)