Slobodan Milijašević, kojeg su mnogi poznavali i zvali Boban, rođen je 15. jula 1983. godine u Prnjavoru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Televiziji K3 radio je od 2007. godine.
Prije dvije godine saznao si za tešku bolest koja te na kraju uzela. U ovoj rečenici moglo bi da stane sažeto, kratko i jasno, novinarski, bez mnogo detalja o svemu što ti se dogodilo u prethodne dvije godine.
Međutim, mi, tvoji prijatelji i kolege, želimo da ti posljednji put poručimo šta si značio nama i koliko je volje, života, pozitivne energije bilo u tebi.
Ta nesrećna okolnost sa bolešću cijele dvije godine i tri mjeseca nije ti mogla ništa. Od bolnice do bolnice, od terapije do terapije, uvijek si se vraćao nama. Mi smo te željno čekali, da dođeš, da nam praviš društvo, da s nama popiješ kafu, da te vidimo na tvom radnom mjestu. Jer tada smo vjerovali da si bolje, da si dobro. I sada smo vjerovali da ćeš nam se vratiti…Da nas nasmiješ ili izludiš svojim šalama, glasnom muzikom, svojom “muzikalnom” glaščinom. Da podvikneš da je kadar loš, da se promijeni potpis, da kažeš da je prilog super, da kažeš, samo onako kako ti znaš “hoćemo li piti kafu”, a mi, ko po komandi, za tobom krenemo u kuhinjicu.
S tobom smo znali na čemu smo, u tebe smo se uzdali, s tobom smo bili sigurni, da će posao biti odrađen, da je smijeh zagarantovan, da je i poneko koškanje zanimljivo, jer ćemo ga kasnije pretvoriti u šaljivu uspomenu.
A danas, danas smo nijemi. Nema te više – rečenica koja nam odzvanja u glavi, činjenica koju mrzimo.
Osjećanja prema tebi je mnogo, ali je premalo riječi da ih opišemo. Nijemi smo na to što te više nema.
Ali, ne damo te zaboravu. Ti, tvoj vedri duh, tvoj osmjeh, tvoje oči, kako bi sam znao reći “što se ne vide kad se nasmiješ”, ostaće u našem sjećanju, sjećanju tvoje majke i brata, tvojih prijetelja, radnih kolega…
Zbogom, Bobo naš
(TV K3)