– Zvuči tako jednostavno, ali radimo na tome da ljudi više peru ruke već 25 godina i nismo puno postigli – kaže Robert Aunger, stručnjak za evolucijsko javno zdravstvo na londonskom Fakultetu higijene i tropske medicine.
Naravno, dijelom se to može objasniti nedostatkom odgovarajućih uslova i sapuna u siromašnijim dijelovima svijeta. U najslabije razvijenim zemljama samo 27 odsto populacije ima pristup adekvatnim sredstvima. Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF procjenjuju da oko tri milijarde ljudi nema kod kuće pristup vodi i sapunu. Ali čak i u zemljama visokog dohotka, gdje svega ima u obilju, samo 50 odsto ljudi pere ruke nakon odlaska u toalet, što nas može natjerati da i dalje izbjegavamo rukovanje, piše BBC.
Zabrinjavajuća statistika
Ova je statistika posebno zabrinjavajuća ako uzmete u obzir da se pranje ruku smatra najboljom praksom za spasavanje života u istoriji čovječanstva. Zbog toga je prosječni životni vijek u zemljama poput Velike Britanije dosegnuo 80 godina, a nije više 40 godina kao što je bilo 1850. u vrijeme kad je pranje ruku popularizovano. Ova jednostavna higijenska navika omogućava nam izbjegavanje mikroba i pandemija. Jedna je studija iz 2006. godine otkrila da redovno pranje ruku može smanjiti rizik od respiratornih infekcija između 6 i 44 odsto. Otkako se pojavila pandemija covida-19, znanstvenici su otkrili da je kultura pranja ruku vrlo dobar pokazatelj stepena širenja.
BBC se nadalje pita zašto su neki među nama tako entuzijastični u pranju ruku da tokom nestašice skupo plaćamo sredstva za dezinfekciju ruku. A ako misteriozni novi virusi i horor priče o fekalijama na daljinskim upravljačima u hotelskim sobama ne natjeraju ljude da promijene navike, šta ih drugo može natjerati?
Ispada da prolazak pored umivaonika na izlasku iz kupatila nije samo posljedica lijenosti. Od načina razmišljanja, stepena zavaravajućeg optimizma, potrebe za osjećajem „normalnosti“ i potencije osjećaja gađenja, mnogo je psiholoških faktora koji podsvjesno odvraćaju ljude od pranja ruku. Razumijevajući ove prikrivene pristranosti, stručnjaci širom svijeta nadaju se da će namamiti ljude na higijenu, ističe BBC.
– Jedan je od problema s pranjem ruku, posebno u razvijenim zemljama, to što mnogo puta možete izbjeći pranje i nećete se razboljeti. Čak i kod koronavirusa, kažu da je kašnjenje između zaraze i pojave bilo kakvih simptoma pet ili šest dana, pa je vrlo teško uspostaviti vezu – kaže Aunger. Ako i dođe do zaraze, ona kasni danima, a do tada se zaboravlja na sve situacije kad je trebalo oprati ruke.
Pristrasnost optimizma
Jedan od faktora koji se smatra uticajnim je optimizam. „Pristranost optimizma“ odnosi se na vjerovanje da je manja šansa da će se loše stvari dogoditi nama nego drugim ljudima. Ovo iracionalno pozitivno stajalište je univerzalno, može se pronaći u različitim ljudskim kulturama i u svim demografskim skupinama, pa čak i među životinjama, kao što su čvorci i štakori. Ta nas pristranost navodi da pogrešno računamo svoje izglede za niz neugodnih događaja, od razvoja karcinoma do razvoda.
Ova zabluda dijelom je odgovorna za ponašanja poput pušenja ili korištenja kreditnih kartica u stvaranju dugova. Isto to takođe može neke ljude spriječiti da peru ruke. Jedna je studija, provedena na velikom univerziteta u Njujorku nakon pandemije svinjske gripe (H1N1) 2009. godine, pokazala da studenti koji imaju viši nivo nerealnog optimizma imaju manje izglede za pranje ruku.
Izvor: ATV