Njihovo uporno držanje po strani ne bi bilo shvatljivo čak ni da otac pokojnog mladića Davor Dragičević nije bio borac u proteklom ratu, a kamoli što jeste bio učesnik i njihov saborac u najtežim danima koji su zadesili Državu.
Mnogo puta je i sam Davor prilikom obraćanja na trgu Krajine prozivao i pozivao ove institucije kao i svoje ratne saborce ali bez uspjeha, malo je onih koji su mu pritekli u pomoć u najtežim danima koji traju. Svakako da ovo nije i jedini slučaj u Republici Srpskoj gdje se boračka udruženja drže po strani letargično posmatrajući na sve što se događa, tako da smo slobodni i da već sa sigurnošću možemo pitati i ovo: “ŠTA JE ZAPRAVO SMISAO NJIHOVOG POSTOJANJA?!”
Od jednog krovnog udruženja godinama poslije rata zbog mnogih neslaganja unutar istog a u cilju boljeg i većeg aktivizma stvarana su mnoga druga koja su obećavala više i bolje, jaču i radikalniju borbu za prava boračke populacije, ali kako se koje udruženje rađalo tako je postajalo jednako letargično i ozbiljno nezainteresovano za bilo koji problem pomenutog društva zbog kojeg je i ozvaničilo svoje postojanje. I nakon svega jasno je da je narod prepušten sam sebi tražeći pravdu pojedinačno ili kolektivno.
I tada, obavezno, za vlast i institucije sistema narod nikada nije u pravu, ako iskaže svoj bunt postaje glavni neprijatelj svoje Države u kojoj živi, koju je stvarao i za koju se borio. Postaje “SOROŠEV PLAĆENIK” svako ko se usudi na glas reći da je ugrožen, gladan ili izopšten iz društva, postaje još veći rob kojem priljepe etiketu i kojeg trajno upišu u crnu knjigu nepodobnih pojedinaca.
Izvor:RTVBN/ Pokret Treći blok