“Tukli su ih noću, a ja sam zapušavala uši jer nisam mogla slušati njihovo zapomaganje. Od tada slabije čujem”, izjavila je Pljevančićeva u Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu.
Osamdesetogodišnja starica rekla je da su zarobljenici sa Trovrha dovedeni u Policijsku stanicu mjesec dana nakon zatvaranja mještana sela Bućje, koje su pripadnici takozvane Armije BiH priveli sa Trebeškog brda i zatvorili u ćelije.
“Sa mnom je bilo zatvoreno desetak ljudi, među kojima je bio i moj sin. Neki su gledali kroz špijunku na vratima i čula sam kada su rekli da vide Todorovića, Lasice i Radovića koje su izvodili napolje. Nikada se nismo susretali, jer nas nisu izvodili u isto vrijeme”, navela je Pljevančićeva.
Pljevančićeva se prisjetila da su zarobljeni Srbi sa Trovrha nakon sedam ili osam dana, “jednu noć nestali”, nakon čega su nju i njenu jetrvu poslali da očiste ćeliju u kojoj su bili. Tu su vidjele krvave žice kojim su zatvorenici bili vezani.
“Stražari su nam kasnije rekli da su ti ljudi otišli u njihovu vojsku i ubjeđivali nas da se i mi, kao oni sa Trovrha, sa njima borimo”, ispričala je Pljevančićeva.
Ona je istakla da je nakon skoro pet mjeseci provedenih u Policijskoj stanici, razmijenjena u Foči.
Najavljeni svjedok Okružnog tužilaštva Rada Čarapić, zbog bolesti nije pristupila današnjem ročištu.
Tužilac Tarik Crnik je u nastavku suđenja četvorici nekadašnjih pripadnika takozvane Armije BiH za ubistva srpskih zarobljenika sa brda Trovrh kod Goražda pročitao izjave preminulog svjedoka Muje Ćelje, koje je tokom istrage dao 11. decembra 2012. godine Centru javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i 6. marta 2013. Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo.
U prvoj izjavi Ćeljo je rekao da je čuo da je tokom operacije “Krug”, koja je sprovedena s ciljem oslobađanja lijeve obale Drine, na Trovrhu zarobljeno osam srpskih vojnika. Naveo je da on, kao pripadnik Kopačkog bataljona, nije učestvovao u akciji jer je u tom periodu bio na kućnom liječenju.
“Enes Drljević me pozvao da dođem do Silosa. Rekao mi je da se objesio Radomir Klačar. Pitao sam ga odakle mu špaga, a on je odgovorio da mu je vjerovatno ostala u džepu. Sjećam se da sam Klačaru opipao puls na vratu. Bio je mrtav. Ne znam šta je bilo sa tijelom”, izjavio je Ćeljo tokom istrage.
U Kopačima se, kako je naveo Ćeljo, tada pričalo da će Drljević pustiti zarobljene Srbe, a da je neko naredio da se prebace u Goražde.
Ćeljo je rekao istražiocima da je u noći između 17. i 18. septembra 1992. godine bio u kući kada je čuo zvuk “tamića”, nakon čega je izašao napolje da vidi šta se dešava.
“Čuo sam rafalno pucanje sa Lađeve stijene, što mi je bilo čudno jer je to područje bilo oslobođeno. Nakon 15 minuta vidio sam “tamić” koji je bio oklopljen kako se vraća u Kopače. Poslije dva dana, čuo sam djecu kako viču “Narode, dođite da vidite četnike koji su pobijeni kod Lađeve stijene. Ja nisam otišao da to vidim”, navedeno je u Ćeljinoj izjavi.
On je rekao da “tamić” nije bio iz Kopača jer je, kao autoprevoznik iz tog mjesta, znao da ljudi koji su se bavili tim poslom, nisu imali takvo vozilo.
U iskazu datom Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, Ćeljo je potvrdio ono što je rekao Centru javne bezbjednosti Istočno Sarajevo.
Za učešće u ubistvima osam srpskih ratnih zarobljenika Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu tereti nekadašnje pripadnike takozvane Armije BiH Muhameda Adžema, Omera Uglješu, Senada Halilovića i Sulju Karkelju.
Na brdu Trovrh kod Goražda u avgustu 1992. godine zarobljeni su Boško i Đoko Lasica, NJegoš Ćeho, Kojo Vuković, Branislav i Budimir Todorović, Tioslav Radović i Ratomir Klačar, a potom su odvedeni u goraždansku policijsku stanicu, gdje su ubijeni.
Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 23. decembar, u 14.00 časova.