Ideja za pisanje monografije je rođena na Bogojavljenje, 19. januara 2022. u Banjaluci, u porti Bogojavljenske crkve nakon večernjeg bogosluženja. Zaključio sam da nema razloga da se ne napiše.
Naprotiv, što nije zapisano, zaboravi se, a zaboraviti 1. gardijsku motorizovanu brigadu, njene poginule, ranjene, preživjele gardiste, ratni put, bilo bi ravno zločinu. Smatrao sam da knjiga treba da bude moj doprinos očuvanju uspomene na jednu od najelitnijih jedinica Vojske Republike Srpske.
Tim riječima priču o prvoj monografiji 1. gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VSR) pod nazivom “Garda – duša Republike Srpske” otvorio je njen autor Željko Dakić koji je i predsjednik Udruženja koje okuplja nekadašnje gardiste.
– Nismo slučajno izabrali ovaj datum za prezentaciju monografije. Ide nam sveti Vidovdan, Vidovdan koji je najskuplja srpska riječ – poručio je.
Napisati knjigu o gardi je, kako je podvukao, bio veliki poduhvat i još veća odgovornost. Na monografiji je radio tri godine, a na kraju mu je, dodao je, rad donio i veliko zadovoljstvo kao čovjeku, gardisti, borcu i oficiru VRS.
– Ova monografija nije i ne smije biti kraj pisanja istorije o sinovima srpske garde, nego početak. Tom mišlju sam se i rukovodio tokom pisanja, sa željom da knjiga bude podstrek i drugima da zapišu sjećanja i time gardu sačuvaju od zaborava. Treba pisati, bez bojazni i stida, kako naši potomci ne bi pronosili glavu kuda su je nosili njihovi preci, gardisti, a i zbog onog najvažnijeg, da ne bi zaboravili, da nam se istorija ne ponovi – rekao je Dakić za “Glas”.
Publikacija je svojevrsna potvrda golgote i strahote sa kojom su se susretali gardisti tokom cijelog Otadžbinsko-odbrambenog rata.
Monografija ima pet dijelova. Prvi i najobimniji dio obuhvata period od početka formiranja 1. GMTBR u januaru 1993. godine do rasformiranja u aprilu 1997. Opisana je, između ostalog, uloga gardista u operaciji “Lukavac 93” koja je po značaju bila slična “Koridoru”, jer je spojena sarajevsko-romanijska regija sa Hercegovinom i Srpska je dobila teritorijalnu cjelovitost, ali i njihovi dani na Treskavici, gdje je srpska vojska po drugi put u istoriji vodila borbe iznad 2.000 metara nadmorske visine.
– Slobodno kažem da Srbija ima Košare, a Republika Srpska Treskavicu. Jer Treskavica je bila Košare prije Košara, što knjiga dokazuje i dokumentuje – podvukao je Dakić.
Zapisano je i zaustavljanje neprijateljskih snaga u nastojanju da se spoje sa snagama u Goraždu i izađu na Drinu, ali i sukob sa NATO-om.
– Gardisti su bili mladi i zdravi ljudi, vojno sposobni rodoljubi koji su izvršavali borbene zadatke često bez završene stručno- specijalističke obuke, a što su nadoknađivali hrabrošću i moralom – rekao je Dakić.
Nisu imali smjene, a ima primjera da su ginuli, a nisu ni otišli kući na odmor.
– U knjizi je prikazano kako su kao mladi sa 18, 19, 20 godina brzo stasavali u prekaljene, neustrašive borce, ljude spremne da donose brze odluke. Kako su olovke i gumice zamijenili puškama i bombama, a učionice rovovima na borbenim linijama. Zaista bi bio veliki grijeh da se ne napiše o njima – istakao je Dakić.
Mnogi kažu da im je snagu davao amblem garde koji su nosili na rukavu.
– Ratni barjak gardisti nisu nikada okaljali i nijedan nije procesuiran za nečasne radnje koje su u suprotnosti sa međunarodnim pravilima ratovanja. Svaka borba je bila časna i viteška. Čitaćete o djeci običnih srpskih prostodušnih domaćina, koji su postali gardisti, a garda nije nudila komfor već znoj, krv, vještinu, gotovost, istrajnost – rekao je.
Drugi dio monografije se odnosi na biografije komandanata, njih četvorice, a garda je bila pod direktnom komandom komandanta GŠ VRS generala Ratka Mladića. Treći dio je posvećen pjesama o gardi, a naredni nastanku i radu Udruženja gardista koje je formirano prije šest godina i broji više od 1.500 članova širom Srpske u deset regionalnih odbora.
Posljednji dio “Spomenar” posvećen je stradalim gardistima, za njih 117.
– Tokom pisanja mnogo puta sam bio na ivici odustajanja. Ono što mi je, uz porodicu, davalo snagu da nastavim je jedan dokumenat, pismo jednog oca gardiste u kome navodi kako šest mjeseci nema nikakve informacije šta mu je sa sinom. Ništa ne zna o njemu, osim da je na Treskavici. To pismo u komandu brigade dolazi 15. aprila 1995, a tog dana sin gine na Treskavici. Dakle, prva informacija koju otac dobija je da mu je sin poginuo. To pismo je u monografiji – naveo je Dakić.
Promocija monografije zakazana je večeras u 19 časova u Banskom dvoru u Banjaluci.
Dokumentarni film
O gardi se godinama ništa nije znalo. “Oznaka tajnosti” je skinuta kada je i osnivano Udruženje te prikazan dokumentarni film pod nazivom “Sinovi Srpske” pred Vidovdan 2021. godine. Gardijska brigada je formirana 1993. na Bogojavljenje, a prvo sjedište je bilo u Han Pijesku, pa u Kalinoviku.
(Tekst i foto: Glas Srpske)