Autor sugeriše da je Badinterova komisija donijela takvu odluku o teritorijalnom principu kako bi olakšala bezbolan raspad SSSR kroz poštovanje unutrašnjih granica republika u SSSR, ali ne i prava na samoopredjeljenje naroda, što je, kako piše, u praksi služilo kao mirovni sporazum koji je okončao hladni rat.
Zanimljiva je njena teza da je Badinterova komisija zaključila da narodi unutar neke od bivših jugoslovenskih republika, poput BiH, nisu priznati kao “narodi” nego kao “etničke zajednice”, te da se Komsija tim pitanjem eksplicitno bavila analizirajući da li Srbi u Hrvatskoj i BiH imaju ili nemaju pravo na samoopredjeljenje.
“Zamjenom termina ‘narodi’ sa ‘zajednice’ i dodjelom prava tim zajednicama unutar jedne države napomenuto je da oni mogu da postoje kao etničke, vjerske ili jezičke zajednice i da imaju pravo na priznanje vlastitog identiteta”, piše ona.
Ova teza zanimljiva je i stoga što međunarodne diplomate u BiH često za narode u BiH koriste termin “etničke zajednice”, a ne formulaciju u Dejtonskom sporazumu da se radi o “tri naroda”. Ukoliko bi se slijedila logika Badinterove komisije, narodi imaju pravo na samoopredjeljenje ako postoji jasna teritorija koju oni predstavljaju, dok zajednice to pravo nemaju. Navarijeva piše da su zapadne sile ipak odstupile od principa uspostavljenih u Badinterovoj komisiji, prvo kada su priznale puna ovlaštenja RS u BiH i srpskom narodu, a kasnije i priznanjem Kosova i odvajanjem od Srbije 2006. godine.
“To je isprovociralo Rusiju da iz sličnih razloga dva mjeseca kasnije prizna Abhaziju i Južnu Osetiju”, navodi autorka.
U zaključku teksta autor navodi da kada postoji grupa na određenoj teritoriji koja sebe doživljava prije kao narod, a ne kao manjinu, te kada međunarodna zajednica ili susjedna država nema jasan princip kako takva pitanja treba rješavati, budućnost te teritorije postaje neizvjesna i nestabilna.
Nezavisne