Velika Britanija će 29. marta 2019. u ponoć po srednjoevropskom vremenu službeno prestati biti dio Evropske unije. Biće to skok u nepoznato koji bi trebao biti ublažen sporazumom o prelaznom razdoblju, ocjenjuju analitičari.
Britanska premijerka Tereza Mej započela je “brakorazvodnu” proceduru s EU krajem marta 2017., ali je odmah shvatila da u dvije godine neće moći postići sporazum o budućim odnosima sa svojim bivšim partnerima te je zatražila i izdjestvovala prelazno razdoblje. Tako je dobila na vremenu i osigurala ponešto pravne sigurnosti britanskim kompanijama.
“Ne moramo biti spremni već dogodine jer imamo prelazno razdoblje”, kazao je profesor političke ekonomije na King's Collegeu u Londonu Anand Menon.
“Prekid je odgođen”, dodaje njegova kolegica Ketrin Bernard, profesorica evropskog prava na Univerzitetu Cambridge.
Pravo pitanje je, dodaje Bernard, “hoće li dva tabora biti dovoljno spremna 31. decembra 2020., kada završi prelazno razdoblje”.
Tokom prelaznog razdoblja London više neće učestvovati u donošenju odluka EU, ali će i dalje imati pristup jedinstvenom tržištu, ali će morati izvršiti svoje obaveze unutar već dogovorenog višegodišnjeg finansijskog okvira.
Zadržaće se takođe i sloboda kretanja evropskih građana, što je bio zahtjev Brisela kojem se premijerka Mej morala povinovati.
Konačni sporazum je nepoznanica
No, suočene s nepoznanicom oko sadržaja konačnog sporazuma, ako ga uopšte bude, britanske kompanije su u toj atmosferi nesigurnosti već počele preduzimati određene mjere.
Prema istraživanju pravnog savjetnika Pinsenta Masonsa, više od pola velikih kompanija u Ujedinjenom Kraljevstvu već je usvojilo hitne mjere, a jedna od njih predviđa selidbu zaposlenih na kontinent. One koje to još nisu učinile, pripremaju se na taj korak do kraja godine.
Ministarstvo finansija osiguralo je više milijardi evra za pripremu Brexita.
Tranzicijsko razdoblje neće biti zapečaćeno ako se London i blok dvadesetsedmorice ne dogovore oko odredbi razlaza do oktobra, kada bi se trebao postići sveobuhvatni dogovor o izlasku.
Budući odnosi trebali bi biti definisani deklaracijom koja isto mora biti potpisana do oktobra.
Ili, kako poručuju evropski zvaničnici, “ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovori”.
London želi izaći iz jedinstvenog tržišta i carinske unije, ali i zadržati tijesne veze s Unijom, no taj film, odlučan je za sada Brisel, London neće gledati.
“Iako dvije strane žele minimalizirati negativni učinak na ekonomiju, EU je jasno dala do znanja da uslovi ponuđeni Velikoj Britaniji ne mogu biti bolji od onih koje nudi članstvo u EU”, ističe Magdalena Frenhof Larsen sa Univerzietat u Vestminsteru.
Već pada useljavanje građana iz zemalja EU
Pitanje granice između britanske pokrajine Sjeverne Irske i Republike Irske, koja će u budućnosti biti jedina kopnena granica između Ujedinjene Kraljevine i EU, i dalje je bolna tačka između dviju strana.
Iako nevoljno, Britanci su u okviru sporazuma o povlačenju prihvatili opciju “zajedničkog regulatornog prostora” koji uključuje EU i Sjevernu Irsku, barem dok ne se na stolu ne pojavi neki drugi prihvatljivi prijedlog. Naime, sjevernoirska unionistička stranka DUP, o čijoj većini u parlamentu zavisi Tereza Mej, na to ne gleda blagonaklono.
Ali, bez obzira na sveopštu atmosferu nesigurnosti i negativnog uticaja Brexita na privredu, poput pada vrijednosti funte i rasta inflacije, čini se da britanski glasači ne žale zbog svog izbora.
“Puno više ih je glasalo za izlazak iz EU zbog političkih, a ne ekonomskih razloga”, pojašnjava Larsen, posebno stavljajući u prvi plan volju Britanaca da vrate kontrolu nad svojim zakonima i povuku kočnicu na evropsku imigraciju.
Posljednje statistike pokazuju pad useljavanja iz članica EU.
“Ako se taj pad imigracije nastavi, Brexit je već sada postigao željeni učinak”, zaključuje Larsen.