Vršnjačko nasilje uzelo je maha, sve je češće i brutalnije. Plaćamo li cijenu iskrivljenog sistema vrijednosti, da li smo ovaj problem shvatili dovoljno ozbiljno, čija je odgovornost i koja je adekvatna mjera? Bavimo li se više formom nego suštinom? Dok u institucijama poručuju imamo protokole postupanja, u praksi, čini se, fale praktične mjere.
Naslovi o vršnjačkom nasilju koje gledamo sve češće na stranicma crne hronike pale alarm. Međutim, vršnjačko nasilje nije samo stvar policije, nego društva u cjelini, koje još uvijek, očigledno, neaderkvatno reaguje. A kad zakažemo kao društvo stradaju djeca.
U izvještaju Ombudsmena za djecu navodi se da je prema podacima MUP-a za prvih devet mjeseci lani u Republici Srpskoj evidentirano 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Počinilo ga je 75 maloljetnika, žrtve vršnjačkog nasilja bilo je njih 63. Ombudsman za djecu postupao je u 52 slučaja vršnjačkog nasilja uglavnom po žalbama roditelja.
Ombudsman za djecu upozorava, između ostalog, na sljedeće:
– U spriječavanju svih oblika nasilja dodatni probleme predstavlja i činjenica da svaka škola svojim aktom propisuje pravila ponašanja i način rada na nivou škole što dovodi do nejednakosti u postupanju, koja se najčešće ogleda u izricanju vaspitno disciplinskih mjera. Reakcija na nasilje mora biti pravovremena i adekvatna, a ista često izostaje zbog izostajanja procedura ili neprimjenjivanja istih, pa izrečene mjere budu poništene od strane nadzornih organa čime šaljemo poruku da sistem nije u stanju da adekvatno odreaguje na počinjeno nasilje – poručila je Gordana Rajić, ombudsman za djecu tokom predstavljanja Izvještaja Ombudsmana za djecu za prošlu godinu pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske.
Ombudsman za djecu insistira na donošenju jedinstvenog akta koji će obavezivati sve škole na jednaku reakciju. S jednoobraznim aktima koji moraju svi da poštuju slaže se i Nebojša Drinić, poslanik PDP-a, koji je tokom diskusije u NSRS poručio: “svi smo krivi i snosimo odgovornost, jer nismo učinili ništa da smanjimo vršnjačko nasilje!”
-Sveukupno može se reći da je iskrivljeni sistem vrijednosti došao na naplatu. Jednostavno sistem je zakazao, institucije nisu odgovorile ovom izazovu i krajnje je vrijeme da se odlučno krene u rješavanje ovih problema, odnosno da se na sistemski način pristupi rješavanju. Iz izlaganja ombudsmena smovidjeli da postoji dobra i korektna sarafdnja, ali da nema efekat – rekao je Nebojša Drinić, poslanik PDP u NSRS.
U ministarstvima prosvjete i unutrašnjih poslova Republike Srpske nade polažu u pravilnike i protokol.
-Dva postojeća protokola zamjenjena su jedinstvenim protokolom, potisanim od strane četiri ministarstva. Uspostavljen je jedan kvalitetan mehanizam, ne samo za prevenciju i postupanje u slučaju nasilja već i za onoo što nam je ovdje najbitnije, praćenje tih dešavanja i preduzimanje određenih mjera. Smatram da će ovaj protokol biti obavezujući – rekla je Željka Stojičić, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske.
Ministar unutrašnji poslova Siniša Karan kaže da su institucije Srpske, od događaja u Ribnikaru prošle godine, napravile mnogo toga. Kaže da su zahvaljujući novim protokolima preduprijedili moguće kritične događaje.
-Sad smo posvetili posebnu pažnju, tako da smo od uvođenja školskog policajca, do skeniranja svih škola u Republici Srpskoj, napravili bezbjednosne procjene s svih aspekata, fizičkog, tehničkog, operativnog, napravili poveznice od momente prijave, pedagoga, psihologa, nastavnika u školi do policajca i postupamo adekvatno – pojašnjava Siniša Karan, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske .
Međutim, da li su pravilnici i protokoli dovoljni? Bavimo li se više formom nego suštinom?
– Može se tako reći. Svjedoci smo da se broj vršnjačkog nasilaj povećava, da se često dešavaju takvi slučajevi, da se spominju u medijima, a nakon toga ne čujemo da se bog zna šta uradilo. Nakon masovnog ubistva “Ribnikaru”rečeno je da bi se trebao povećati broj školskih policajaca u školama, a da li će to učiniti ova mjesta sigurnija, naravno da neće. Ono što bi bilo dobro da se radi jeste prevencija, da se uvedu različiti predmeti kao što su emocionalna pismenost, empatija, da se priča o tome, da se odjeljenske zajednice koriste baš da se o tom stvarima razgovara, ukoliko se desi takvo ponašanje da se radi i sa žrtvom i sa nasilniko – kaže u izjavi za TV K3 psihoog Danilo Ciganović.
Ciganović kao jedan od prijedloga ističe preventivni razgovor psihologa i pedagoga svaki dan sa svim đacima, ne samo kada se dogodi nasilje. Zapravo, na taj način se i djeci daje do znaja da o problemima imaju s kim da razgovaraju.
Ciganović ističe da se treba razmisliti i o sankcijama, odnosno da se umjesto ukora uvede mjera društveno korisnog rada.
(TV K3)