Jedan od autora studije, profesor Carl Heneghan smatra da bi testovi na COVID-19, umjesto rezultata “pozitivan/negativan”, morali imati prag koji neće pokazivati pozitivan rezultat ako je virus prisutan u vrlo maloj količini.

Vjeruje da ostaci dijelova neaktivnih virusa mogu dijelom pojasniti zbog čega je u Velikoj Britaniji trenutno u porastu broj zaraženih, dok broj pacijenata u bolnicama stagnira.

Centar za primijenjenu medicinu Univerziteta u Oxfordu ispitao je nalaze 25 studija kojima je analizirano hoće li se uzorci virusa razviti u petrijevoj posudi u laboratoriji.

PCR test – standardna dijagnostička metoda

Ova metoda “uzgoja virusa” u laboratoriji može pokazati hoće li pozitivan rezultat na testu otkriti aktivan virus, onaj koji se može umnožavati i širiti, ili samo fragmente virusa koji se ne mogu razmnožavati ni u ljudskom organizmu ni u laboratoriji.

Problem je poznat od početka izbijanja pandemije i još jednom ukazuje na to u kolikoj su mjeri podaci o COVID-19 daleko od savršenih.

PCR test uzimanja brisa standardna je dijagnostička metoda pri kojoj se koriste hemikalije uz čije se djelovanje povećava genetski materijal virusa kako bi se on mogao dalje proučavati.

Uzorak prolazi nekoliko “ciklusa” u laboratoriji prije nego što se dobije dovoljna količina virusa za testiranje.

Broj ciklusa bi mogao biti način da se otkrije koliko virusa u sebi zapravo nosite, odnosno radi li se o sićušnim ostacima ili ne.

Kod testova koji moraju proći više ciklusa manja je vjerovatnoća da će se virus reproducirati kad se uzgaja u laboratoriji.

Lažno pozitivan rezultat

Kada se provodi test na koronavirus dobija se odgovor “pozitivan/negativan”. Pritom nema pokazatelja koliko je virusa u uzorku i u kolikoj je mjeri on aktivan. I osoba koja u sebi ima veliku količinu virusa i ona kod koje su ostali samo fragmenti virusa od infekcije koja je već prošla dobit će isti – pozitivan rezultat.

Profesor Heneghan, koji je uvidio grešku u načinu na koji se evidentiraju smrtni slučajevi, što je navelo Institut za javno zdravstvo Velike Britanije da poboljša sistem, kaže kako dokazi upućuju na to da “zaraznost koronavirusa, čini se, opada nakon otprilike sedam dana”.

S obzirom na to da nije moguće provjeriti svaki test kako bi se ustanovilo postoji li još uvijek aktivan virus, vjerovatnoća pojave lažno pozitivnih rezultata mogla bi se smanjiti kada bi naučnici otkrili gdje bi trebalo postaviti prag, a na taj bi se način spriječilo da ljudi dobiju pozitivan rezultat na temelju podatka o preboljeloj infekciji.

Profesor Heneghan kaže da bi se tako smanjio i broj osoba u strogoj izolaciji, kao i nepotrebno praćenje njihovih kontakata, a omogućilo bi se bolje razumijevanje trenutnog stanja pandemije.

Dokaz zaraznosti

On kaže i da je sve više dokaza po kojima najveći broj „novih“ blažih slučajeva i ljudi koji su ponovo pozitivni nakon karantina ili otpuštanja iz bolnice, nije zarazan, već da se iz njihovog organizma jednostavno uklanjaju bezopasne čestice virusa s kojima se njihov imunološki sistem učinkovito nosio.

Institut za javno zdravstvo Velike Britanije sarađuje sa laboratorijima na tomu da se smanji rizik od dobijanja lažno pozitivnih rezultata, kao i na određivanju vrijednosti koja će ukazivati na prag. No, s obzirom na brojne vrste testova, koji očitavaju različite podatke, to je teško izvedivo.

Prof. Francesco Venturelli, epidemiolog iz italijanske regije Emilije-Romagne, koju je u martu pandemija žestoko pogodila, kaže da “nije u potpunosti sigurno” koliko dugo traje zaraznost virusa nakon pacijentovog opravka.

Neke studije ukazuju na to da je virus koji se replicira prisutan u 10 posto pacijenata i osam dana nakon zaraze.

U Italiji, koja je vrhunac epidemije proživjela prije Velike Britanije, “sedmicama su precjenjivali broj slučajeva” jer su ljudi koji su se zarazili nekoliko sedmica ranije i dalje registrirani kao pozitivni, kazao je Venturelli.

Ali taj fenomen slabi s izravnavanjem krivulje epidemije.

Prof Peter Openshaw s londonskog Imperial Collegea kaže da su neki PCR testovi “vrlo osjetljivi na detekciju ostataka virusnoga genetskog materijala” i dodaje da “to nije dokaz njihove zaraznosti”.

Navodi da se u skladu sa kliničkim konsenzusom “nakon deset dana smanjuje vjerovatnoća da je pacijent zarazan”.