Otvaranje vatikanskih arhiva iz vremena pontifikata pape Pija Dvanaestog /1939 – 1958/, najavljeno za 2. mart, dugo je očekivani događaj koji bi trebalo da omogućiti rasvjetljavanje uloge Rimokatoličke crkve u događajima prije, tokom i poslije Drugog svjetskog rata.
Srpski istoričari sumnjaju u to koliko će ti arhivi zaista biti otvoreni, na primjer, kada je riječ o hrvatskom nadbiskupu Alojziju Stepincu i genocidu nad srpskim narodom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj /NDH/.
Smatraju da Rimokatolička crkva neće dozvoliti pristup dokumentima koji bi je kompromitovali.
Član Srpske akademije nauka i umjetnosti /SANU/ Ljubodrag Dimić u izjavi Srni je ocijenio kao dobru vijest otvaranje vatikanskih arhiva, koji su među najbogatijima u svijetu.
Ali, napominje ovaj istoričar, pitanje je da li će omogućiti pristup svim dokumentima, da li je “neka ruka prošla kroz sve to” pa je dio dokumentacije koji kompromituje Rimokatoličku crkvu sklonjen i hoće li dostupni dokumenti biti davani u nizu.
On je podsjetio na veliku pažnju koju Rimokatolička crkva pridaje svojim arhivama, te dodao da su njenim kanonskim pravom, “Zakonom svete stege”, tačno navedeni postupci na koji način dokumentacija ulazi prvo u biskupski arhiv, čije su ključeve imali samo biskup i njegov sekretar.
Poslije izvjesnog vremena najvrijedniji dio te dokumentacije odlazio je u Vatikan, gdje je mogao da je vidi samo rimokatolički sveštenik, koji je za to imao zaduženje.
Dimić je rekao da je pitanje i kakav će biti režim istraživanja i na koji način će se ukloniti brojne administrativne barijere, da bi se došlo do željenih dokumenata.
– Naše iskustvo je takvo, da su, kada je papa Franjo dozvolio da se istražuje u vatikanskim arhivima, italijanski istoričari, koje smo angažovali za prikupljanje građe o Stepincu u Rimu, naišli na zid – istakao je Dimić, koji je bio i član Komisije za istraživanje istine o Stepincu, obrazovane po nalogu patrijarha srpskog Irineja i pape Franje.
Vatikanski arhivari su, kaže, tražili tačnu signaturu – broj pod kojim je zaveden dokument, za koji nije bilo sigurno ni da li postoji, a još manje pod kojim brojem je signiran.
Na taj način, dodao je Dimić, italijanske kolege nisu uspjele da dobiju dokument kome nisu znale signaturu.
On je naglasio da je Stepinac bio najmračnija tačka u životu Rimokatoličke crkve u godinama Drugog svjetskog rata – čovjek koji je direktno vezan za genocid.
Smatra da će se, zavisno od mjere u kojoj arhivi budu otvoreni, u njima naći mnogo građe o sudbini srpskog naroda u periodu pontifikata Pija Dvanaestog.
Kako podsjeća, radilo se o vremenu u kojem je izvršen genocid nad srpskim narodom i u kome je izvršeno pokrštavanje oko 240.000 Srba na prostoru Nezavisne Države Hrvatske, kada je hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac “održavao direktnu vezu sa Pijem Dvanaestim”.
Dimić smatra da je uvid u građu, kakva god bila, mnogo dragocjeniji nego da ga uopšte ne bude, jer, kako je ukazao, na djelu je dvostruka revizija prošlosti gdje se dželati danas predstavljaju kao žrtve, a na stvarne žrtve se niko ni ne osvrće.
– Mnogi smatraju, a i ja dijelim to mišljenje, da je Stepinac bio samo probni balon, jer ako se on na neki način proglasi za sveca, zašto onda ne skloniti tu stigmu i sa imena pape Pija Dvanaestog i proglasiti ga blaženim – naveo je Dimić.
Srpski istraživači su, napomenuo je Dimić, u domaćim i austrijskim arhivima pronašli dokumentaciju koja Stepinca direktno tereti za iseljavanje.
– Kada mu Hitlerov opunomoćenik Zigfrid Kaše kaže da razmatra mogućnost naseljavanja Nemaca na prostoru NDH, hrvatska država je spremna da to prihvati, a Stepinac postavlja samo jedan uslov: “Možete da naselite Nijemce, ako iselite Srbe”. To ga, po pravilima UN, direktno vezuje za zločin genocida – objasnio je Dimić.
Međutim, Stepinac u socijalističkoj Jugoslaviji nije za to tužen niti suđen, nego je onog trenutka, kada je odbio da napravi Hrvatsku katoličku crkvu i da je otrgne od Vatikana, izveden na sud, ali za, kako je napomenuo Dimić, benigne stvari poput one da li je na Kaptolu bilo sačuvano zlato oteto od ustaških žrtava.
– Kao nagradu za to što je odbio da se odvoji od Vatikana dobio je od Pija Dvanaestog kardinalski šešir. To je bila nagrada za to što je na frontu antikomunizma zaželeo da odigra ulogu žrtve. Ta mu uloga danas donosi otvaranje procesa proglašenja za sveca – zaključio je Dimić.
Slično mišljenje ima i akademik Vasilije Krestić, koji smatra da dokumenta, koja bi nanijela štetu Rimokatoličkoj crkvi, neće biti dostupna “bilo kada i bilo kome u skorašnje vrijeme”.
Krestić je dodao da će o otvaranju vatikanskih arhiva iz vremena pape Pija Dvanestog biti “jedan trijaž”, a od dokumenata će se pustiti samo ono što smatraju da neće nanijeti štetu Rimokatoličkoj crkvi, Vatikanu i papi.
On je naveo iskustvo sa Kaptolskim arhivom u Zagrebu, od koga je svojevremeno tražio da mu daju spise prvog zagrebačkog nadpiskupa – mitropolita Juraja Haulika.
– Dobio sam poslije izvjesnog vremena nekih 12,13 kutija tog materijala, ali to su bile sve božićne i uskršnje čestitke, a ne i njegova službena prepiska za koju sam znao i znam da postoji, a odnosi se na njegovu političku aktivnost – rekao je Krestić Srni.
Poslije toga mu je, kako je naveo, jedan profesor sa rimokatoličkog Teološkog fakulteta rekao da u svom arhivu imaju tri vrste građe – jednu koju daju ponekom, jednu koju daju svakome i jednu koju ne daju nikome, a da je Krestić dobio onu “ponekom”.
– Prema tome, tako će da bude i ovdje, to će biti probrano i dobro promišljeno šta kome može da se da, a šta ne može. Volio bih, kao istoričar, da to zaista bude dostupno i otvoreno, međutim, ne treba imati iluzija da će to tako i da bude – zaključio je Krestić.
(Srna – Foto: Arhiv)