Usamljenost nije nova pojava – predstavljala je problem i prije pandemije virusa korona. Izvještaj Evropske komisije iz 2018. godine pokazuje da se u periodu 2010-2014. godina oko 30 miliona osoba u Evropi često osjećalo usamljeno, sa većim brojem usamljenih osoba u južnoj i istočnoj Evropi u poređenju s ostalim dijelovima Evrope.
Bitno je naglasiti da, bez obzira na porijeklo, sredinu, ili godine, usamljenost može pogoditi svakoga, kaže Olivia Field, istraživač iz britanskog Crvenog krsta.
Usamljenost je subjektivni osjećaj emocionalne praznine u interakcijama sa drugim osobama. Da li je moguće biti usamljen čak i kad smo okruženi drugim ljudima?
Da, kažu osobe koje su iskusile osjećaj usamljenosti.
Da, kažu naučnici koji istražuju ovaj fenomen.
Usamljenost se razlikuje od samoće upravo zbog toga što se možemo osjećati usamljeno i kad imamo mnogo prijatelja i osoba oko nas. Dok samoća može biti poželjna i izabrana, usamljenost je uvijek nepoželjna i uznemirujuća emocija. Ovo je emocija koju veliki broj ljudi doživi u nekom periodu života. Kod većine ovaj osjećaj je prolazan, trenutačan. Kad ovaj neprijatan osjećaj nezadovoljstva kvalitetom ili kvantitetom veza sa drugima pređe u hronično stanje, osobe postanu izložene riziku rane smrti, kardiovaskularnim problemima, depresiji, smanjenju kognitivnih sposobnosti i mnogim drugim zdravstvenim problemima.
Pored veoma negativnog uticaja na zdravlje pojedinca, usamljenost utiče na šire društvene i ekonomske strukture.
Istraživanja u Velikoj Britaniji su pokazala da poslodavci snose ogromne troškove vezane za usamljenost i uticaj koji ima na zdravlje pojedinaca i njihovu radnu produktivnost, sa procjenama od 2,5 milijardi funti godišnjih troškova. Istraživanja su pokazala i da usamljenost utiče i na povećanje korištenja zdravstvenih sredstava zbog toga što usamljene osobe imaju tendenciju da posjećuju doktora češće od osoba koje nisu usamljene, što stvara pritisak na budžet ovih institucija. Ova i slična istraživanja su privukla pažnju mnogobrojnih društvenih i vladinih organizacija.
Kao jedan od primjera je Vlada Velike Britanije, koja je 2018. godine imenovala prvog ministra za usamljenost i uložila ogromna finansijska i organizaciona sredstva u borbi protiv usamljenosti. Ostale zemlje, kao što su Australija, Kanada, Novi Zeland, Norveška i Danska, pokazale su interesovanje da slijede primjer Velike Britanije i njihovih metoda.
Prisilna izolacija tokom pandemije virusa korona je donekle pogoršala već postojeću krizu usamljenosti, ali nije jedini niti glavni razlog za postojanje ove pojave. Gubitak voljene osobe, stres, loše fizičko i mentalno zdravlje, gubitak posla, te velike društvene promjene kao što je pojava virusa korona samo su neki od razloga koji utiču na pojavu usamljenosti.
Ova kompleksna emocija zahtijeva pažljivo razmatranje i praćenje od strane zdravstvenih i naučnih organizacija. Prvi korak koji sami možemo preduzeti u naporima za smanjenje usamljenosti jeste da imamo više razumijevanja za osobe koje se osjećaju usamljeno i poteškoće koje ova emocija može donijeti u komunikaciji sa drugima.
Usamljene osobe se često povuku u sebe i izbjegavaju kontakte s ostalima zbog predrasuda vezanih za usamljenost. Usamljene osobe mogu da imaju dobro razvijene socijalne vještine i dosta prijatelja, ali da se, i pored toga, i dalje osjećaju usamljeno, što dovodi do većeg nezadovoljstva, straha i tuge u interakcijama sa drugima. Kao posljedica toga, usamljene osobe mogu s vremenom da postanu više izolovane i nesigurne u sebe i druge oko sebe. Osjećaj nedostatka bliskosti sa drugima može da ima ogromne posljedice za fizičko i mentalno zdravlje osoba, te za socijalne i ekonomske resurse i strukture, i kao takav zahtijeva pažnju društvenih i političkih institucija.
(Piše: Dragana Vidović – Foto: Unsplash)
University of Essex, Velika Britanija