Pitao sam ga ko je, odakle tu, šta hoće? Kada mi je sve objasnio, rekao sam mu da uđe u kuću, da se okupa, dao sam mu jednu sobu da ima za sebe i od tada Milenko i ja drugujemo, kroz suze počinje potresnu priču Sakib Ramić iz Kozarske Dubice.
Milenko je trinaestogodišnji dječak kojeg su roditelji prije nešto više od dvije godine, poslije razvoda i pronalaska novih partnera, napustili. Od tada se za život snalazi na sve moguće načine, kojima dijete njegovih godina nije doraslo.
Od mještana koji su upoznati sa slučajem mladog Milenka Gajića smo čuli zastrašujuću priču da je prije nekoliko godina spas od zime i hladnoće potražio u kućići za pse, gdje je proveo noć i gdje su ga ujutru i pronašli. Uprkos tome što ima oba živa roditelja, tetku i stariju sestru koja je samostalna, niko ga nije htio prihvatiti te je dječak, sve dok ga sudbina nije spojila sa Ramićem, bio prepušten ulici.
“Niko ga nije htio, evo baš prije nekoliko dana mu je majka dolazila pa nedugo poslije toga i sestra, izvinjavaju se. Ne treba to meni, mogli su mu pomoći do sada, treba da ih je sramota! Kod mene je već više od godinu dana, sada je našao neku curicu pa ode do grada da se malo druže i šetaju”, kazao je Ramić.
Kako kaže, Milenko nije išao ni u školu, a tek nedavno je uz njegovu pomoć naučio i da se potpiše.
“Ja svog Milenka volim kao da mi je najrođeniji, nemam nikoga od porodice i spreman sam da mu ostavim sve što imam kada umrem. Ipak, kada sam mu rekao da ćete doći, prepao se da ćete ga odvesti i otišao napolje. Brinem se o njemu koliko mogu, što ja imam, to je i njegovo i sve podijelimo napola. Sada sam mu kupio patike, kada sam nešto malo novca skuckao. Trudim se da ga savjetujem, da mu pomognem u svemu koliko mogu. Obojica želimo da ostanemo zajedno, volimo se i pazimo jedan na drugog, ali nam treba pomoć”, pojašnjava Ramić.
Da čitava situacija može biti i nezavidnija, govori podatak da je Ramić težak bolesnik. Život mu ne bi bio moguć bez svakodnevnog uzimanja lijekova i aparata pomoću kojeg koristi čist kiseonik i koji mu pomaže pri disanju, a kretati se može tek malo, uz štake.
“Živimo od 160 KM socijalne pomoći. Da nema toga, ne bismo mogli živjeti, hvala im kada su mi i to dali jer inače ne znam kako bih preživio. Ne kuvam niti mogu zbog svoje bolesti, a nemam ni uslova, tako da nekada Milenko ode do ‘Merhameta’ pa nam donese obrok da ručamo i guramo polako”, kaže on i dodaje da mu veliku pomoć pružaju komšije, koje im uvijek nešto donesu i pomognu koliko mogu.
Branko Arnaut, direktor Centra za socijalni rad u Kozarskoj Dubici, nam je poručio da su i on i socijalna radnica koja je zadužena za malog Milenka čitav dan zauzeti slučajem koji nikako nije mogao biti odgođen te da ćemo sve informacije dobiti u toku narednih nekoliko dana.
Humanost na djelu
Mještanka Kozarske Dubice Lena K. jedna je od osoba koje Milenku pomažu koliko mogu.
“Putem internet stranice ‘zagrljajnost’ sestra i ja smo prijavile Milenkovu situaciju. Posjetila sam ga i odnijela mu malu pomoć od djevojke koja je pokrenula tu akciju. Uslovi u kojima žive su jako teški pa apelujem na sve ljude koji bi bilo kako mogli pomoći – iscijepati drva, pokloniti stare cipele, skuhati topli obrok, da to i učine. Njemu vjerovatno treba svašta, ali ponajviše brige i pažnje. Prvenstveno mislim na moje Dubičane, koji su mu blizu i mogu priskočiti odmah. A onda i na sve ostale”, kaže Lena.
Nezavisne novine
Nikola Vidačković, Foto: A. Čavić