Nastavu pohađa Marijan, jedini prvačić u školi u blizini Srebrenice. Anđela i Filip su blizanci i idu u drugi razred. Adelisa pohađa treći razred, a Marko četvrti. Družina je mala, ali složna.
Filip kaže kako s njim sjedi njegova sestra Anđela, koja dobacuje kako je brat mora slušati jer je ona starija.
Adelisa i Anđela su nerazdvojne, iako se često na odmorima igraju sa dječacima.
“U ovoj maloj školi imam najbolju drugaricu Adelisu”, kaže Anđela, što potvrđuje i Adelisa.
– Različiti uzrasti, različiti zahtjevi –
Škola u Sasama uspjela je pomiriti sve različitosti. Od uzrasta djece, njihovih želja i potreba, zahtjeva roditelja do nastavnog plana i programa. Nimalo lagan zadatak za učiteljicu Tatjanu Andrić kojoj je ovo prvo radno iskustvo.
“Ovdje su djeca jednostavno dobra, poslušna, lijepo vaspitana tako da nisam imala nikakvih problema”, priča učiteljica Tatjana.
Posebnost ove škole je i obilježavanje vjerskih praznika. Dogovor je da djeca poštuju sve praznike. Od svih “praznika” najdraži su im rođendani. Kažu da su ti dani za njih posebna svečanost.
“Slavimo rođendane. Kad je nekom rođendan donese sok i keks. Slavimo Novu godinu. Kada su neki vjerski praznici, mi tada ne idemo u školu”, rekao Marko Milovanović, najstariji učenik škole u Sasama.
Sličan pogled na obilježavanje praznika ima i učiteljica. Ona smatra da je dobra saradnja sa roditeljima, kao i njihovo opredjeljenje da ne naglašavaju razlike doprinijelo prijatnoj atmosferi koja vlada u lijepo ukrašenoj učionici.
“Radim u kombinovanom odjeljenju, imam pet učenika, inače odjeljenje je multietničko, do sada ja nisam imala problema, međusobno se poštujemo, ne radimo ni za Božić ni za Bajram, učenici i jedne i druge vjere imaju svoju vjeronauku”, priča Tatjana.
Roditelji su više nego zadovoljni rezultatima koje postižu djeca i slažu se da je bogatstvo odrastanja u različitostima u kojima žive njihovi mališani.
“Išao sam ovdje u školu, bilo nas je u razredu 28. Nastavu smo pohađali do četvrtog razreda, sve učionice bile su pune pune, išlo se u prvu i drugu smjenu, bilo je dosta đaka”, govori za AA Boban Prodanović, Anđelin i Filipov otac.
– Toplina i pozitivna atmosfera –
Boban svjedoči da je u područnom odjeljenju u Sasama prije rata bilo više Bošnjaka nego Srba, to međutim nikad nije bio problem. U takvom okruženju želi da odrastaju i njegova djeca. Sa njim je saglasan Adelisin otac Meho Hajdarević.
“Što se tiče problema, nema nikakvih problema”, zaključuje on.
Hajdarevići imaju i sina. On je učenik sedmog razreda i na nastavu putuje u Srebrenicu što je roditeljima dodatni trošak. Roditelji su saglasni da bi bilo ljepše kada bi u Sasama bilo više đaka.
“Naravno da bih voljela da ima više djece, i njima bi bilo bolje da se druže sa svojim vršnjacima, a ne samo oni da idu u drugi razred, teško je i njima, ne samo nama kao roditeljima”, priča Anđelina i Filipova majka Jelena.
Škola u Sasama kod Srebrenice ne ističe se malobrojnošću đaka jer je takvih u Bosni i Hercegovini mnogo, nego toplinom i pozitivnom atmosferom koja u njoj vlada. Djeca su na prvom mjestu. Ovdje se uspjeh mjeri drugarstvom, solidarnošću i jednakošću među djecom.
Područno odjeljenje “Prve osnovne škole” u Sasama kod Srebrenice dokaz je da su centar dječijeg svijeta smijeh i igra, a ni znanja ne manjka.
Agencije