Ilija Kovačević (14) i njegova braća Dušan (16) i David (4) žive sa majkom i bolesnom bakom na brdu Zabučje u Užicu, u kući propalih zidova i šupljih plafona. Ilija i Dušan u školu idu bez užine, sve ostave Davidu, da bar on ima šta da pojede.
Da dočeka ekipu Blica izašao je pred kuću nekih 50-ak metara – u patikama – po snijegu. “Zašto tako, umokrićeš noge” – prekoriše dječaka u crnini, a on oćuta, od stida, od čega bi drugo. A oni se ugrizoše za jezik – sjetivši se da nema ni čizme, ni cipele, niti bilo šta drugo prikladnije za snijeg.
Predstavio je Ilija rođenog brata Dušana. I on u crnini. Dva dana prije susreta sahranili su oca. Tu je i David, njihov četvorogodišnji polubrat. Sa starom, polomljenom igračkom u ruci, u odjeći skupljenoj ko zna od koga i ko zna kad, trčkara oko nogu.
Ilija zatvori vrata, ali ona kriva, ne mogu da legnu na truli štok, pa se jasno vidi rupa dovoljno velika da im kroz nju u kuću prosvira vjetar.
– Majka ne radi nigdje. Dok je otac bio živ, davao je kad je mogao. I tad je bilo mnogo teško. A kako će biti od sad kad ga više nema, ne smijemo ni da razmišljamo. Imamo pomoć od užičkog Centra za socijalni rad i ono nešto malo od penzije pokojnog djeda koju je baba naslijedila, ali to je malo za sve nas – pričaju Dušan i Ilija, Natašini sinovi iz prvog braka.
Nataša objašnjava da ta pomoć Centra za socijalni rad iznosi 3.000 dinara i to na svaka tri mjeseca.
– Imala sam više, ali mi sada samo toliko pripada. Zato, objasnili su mi, što sam se odrekla očevine, zapravo mog dijela kuće, u korist majke. A odrekla sam se jer nisam bila u mogućnosti da plaćam porez. Radila sam preko jedne agencije u marketu, ali su mi dali otkaz jer sam se povrijedila i nisam mogla na posao. Na bolovanje i osiguranje nisam imala pravo. Moja majka primi 5.000 dinara mjesečno, ostatak penzije joj odbijaju zbog kredita za spomenik koji smo podigli ocu – kaže Nataša Kovačević.
Otac njenog najmlađeg sina Davida, njen drugi muž, živi u Višegradu, 75 kilometara od Užica. Katkad, kad dođe da ga vidi, i on donese nešto novca i hrane.
Ova porodica živi u uslovima koji su daleko od onih u kojima bi djeca trebalo da odrastaju.
Foto: Miloš Cvetković/RAS Srbija
– Preksinoć majci umalo luster nije pao na glavu. Pao je tik pored nje, žice više nisu izdržale. U kupatilo je jezivo ući, sve je propalo od vlage, pločice otpadaju. Bojler je mali, jedva da jedno može da se okupa, a kamoli sve četvoro. Pritom pokvaren kao i sve drugo u kući. Frižider je odavno potpuno beskorisan, mašina za veš takođe, pa majka mora da pere veš na ruke. Već je polugodište a ja još nemam sve knjige, nedostaje mi školski pribor, računar je odavno neispravan. I zamrzivač je u kvaru, da bi ga otvorili moramo sjekirom da obijamo led koji se hvata sa spoljne strane – nabraja Ilija.
On i Dušan, po ko zna koji put, krenuli su u školu bez novca za užinu. Ostavili su majci da Davidu kupi mlijeko i “smoki”.
– Za mlijeko za Davida mora da ima, a ako pretekne, dobiće i “smoki” – kaže ovaj prerano sazreli dječak.
Najveća Dušanova želja, otkriva za Blic ovaj dječak, jeste da osposobi potkrovlje za život.
– Imamo veliko potkrovlje, ali nemamo novac da ga osposobimo da se u njemu stanuje. Kako gore živjeti kad kroz lamperiju ispod krova prodire voda, kad su zidovi vlažni, kad vjetar šiba sa svih strana. Sanjam dan kad ću se preseliti u renovirano potkrovlje, opremljeno namještajem, ne mora novim, samo da nije pocjepan i ubuđao – kaže Dušan.
Za odjeću se ne žale. Kažu, imaju šta da obuku. Doduše, sve što nose na sebi nosio je neko prije njih.
David bi na jesen trebalo da krene u vrtić. Tokom priče sa njegovom majkom i polubraćom, on je tjerao po svome, tražio je da mu pošto-poto kupe “smoki”. I htio je i on da doda šta želi, a ne može da ima.
– Loptu, bicikl, automobil na baterije, bojice, sanke, kamion… – nabrajao je brojeći na prstiće.
Na kraju je dobio “smoki”, a njegova braća po komad pite od sinoć.
Mora na operaciju
Ilija je tiho pričao i o još jednom velikom problemu, onom zbog koga hramlje na jednu nogu.
– Zbog problema sa kičmom, koji vučem od rođenja, 18. februara me čeka operacija. Ljekari su rekli da ću morati da operišem i desnu nogu koja je 2,5 centimetara kraća od lijeve. Pitao sam majku kako da nađemo novac za put do Beograda, ali mi je rekla da to nije naš problem. A znam da nema novac – tužno će Ilija.
(Srpskainfo)