Očekivanja da će SAD krenuti militantnijim putem u Venecueli sve su veća.
Moguće je da će naredni američki napadi ciljati nove pošiljke droge ili ilegalne letove sa granice Venecuele i Kolumbije. Ali poslije nekoliko srušenih brodova, postavlja se pitanje: Koji je krajnji cilj Vašingtona?
Venecuelanci koji se protive predsjedniku Nikolasu Maduru su se nedavno probudili uz iznenađujuće ohrabrujuće vijesti: liderka opozicije Marija Korina Maćado dobila je Nobelovu nagradu za mir.
Norveški Nobelov komitet prepoznao je njen neumorni rad na povratku demokratije u Venecueli.
Na neki način, nagrada ne odaje priznanje samo Maćadovoj, već i milionima Venecuelanaca željnih promjene, koji su se okupili oko nje uoči predsjedničkih izbora 2024.
Ipak, izgled za mirnu demokratsku tranziciju i dalje je neizvjestan.
Maćadova ima bliske veze sa nekoliko članova administracije američkog predsjednika Donalda Trampa, uključujući državnog sekretara Marka Rubija. Ali od januara, kada je Tramp opet preuzeo funkciju predsjednika SAD, Bijela kuća šalje mješovite poruke o svojoj politici prema Karakasu.
U početku se činilo da Trampova administracija zauzima pragmatičniji, transakcioni pristup u odnosima sa Madurom. Međutim, posljednjih mjeseci njene akcije postaju mnogo agresivnije.
SAD su u septembru poslale veliku mornaričku flotu u Karibe, tvrdeći da je cilj operacije suzbijanje trgovine kokainom, fentanilom i drugim drogama koje prolaze kroz Venecuelu.
Američka avijacija je do sada bombardovala najmanje pet civilnih brodova za koje se tvrdi da su prevozili narkotike. Demokratski kongresmeni izrazili su zabrinutost zbog neodobrenih napada, u kojima je poginulo najmanje 27 ljudi.
Očekivanja da će SAD krenuti militantnijim putem u Venecueli sve su veća, prenosi Nova.
Nakon raspoređivanja američkih snaga u Karibima, Maćadova je svojim pristalicama poručila da su “Madurovi dani odbrojani” i da je režim “gotov”. Mnogi Venecuelanci, ogorčeni godinama represije i ekonomskog kolapsa, sada nagađaju kada, a ne da li će Tramp poslati marince u njihovu zemlju.
U srijedu je Tramp potvrdio da je već naredio CIA da sprovodi tajne operacije unutar Venecuele.
Istog dana, u intervjuu za CNN, Maćadova je pozvala SAD da pomognu u borbi protiv Madurovog “rata”.
Na pitanje da li Bijela kuća razmatra napade na ciljeve na venecuelanskoj teritoriji, Tramp nije želio da isključi tu mogućnost, rekavši samo: “Pa, vidjećete.” U istom obraćanju dodao je: “Već imamo kontrolu nad morem, sada svakako gledamo i na kopno.”
Ovo su tri moguća scenarija o tome šta bi se moglo desiti:
1. Ustanak unutar Venecuele
Prvi scenario zahtijevao bi da nezadovoljni pripadnici vojske ili opozicioni protesti, ili kombinacija jednog i drugog, podignu ustanak protiv Madura. Maćadova je već pozvala bezbjednosne snage na “neposlušnost” u znak priznanja opozicione pobjede.
Takva pobuna mogla bi da računa na američku logističku, obavještajnu ili čak direktnu podršku iz karipske flote, ali Vašington ne bi vodio glavni udar. Kao i 2019, kada su SAD priznale Huana Gvaida kao “privremenog predsjednika” Venecuele, Tramp bi i sada radije djelovao iz pozadine.
Međutim, autentični ustanak Venecuelanaca malo je vjerovatan.
Maduro je poslije prošlogodišnjih izbora ugušio opoziciju.
Maćadova je u bjekstvu, kandidat Edmundo Gonzales napustio je zemlju, a preostali opozicionari su podijeljeni oko strategije – da li učestvovati na lokalnim izborima pod kontrolom režima, ili organizovati otpor. Bezbjednosni aparat i tajne službe i dalje su čvrsto lojalni režimu.
2. Direktni napad Amerike
Drugi scenario bio bi direktan američki napad. Vašington bi mogao da sprovede preventivni udar na vojne ciljeve Venecuele, praćen likvidacijama ili hapšenjima najviših funkcionera, pa čak i pokušajem da Maduro bude uhapšen i izveden pred sud. Visoki zvaničnici Trampove administracije nisu isključili takvu mogućnost.
Ipak, postoje ozbiljni razlozi za skepsu. Venecuela posjeduje sposoban sistem protivvazdušne odbrane, barem na papiru: mrežu S-125 pečora, ZU-23-2 topova, igla-S raketa, kao i nekoliko S-300VM antej-2500 sistema dugog dometa. Ozbiljna američka operacija morala bi najprije da neutralizuje te sisteme – što bi značilo otvoreni sukob sa vojskom Venecuele.
Takav rat bio bi izuzetno rizičan. Mogao bi da preraste u dugotrajni konflikt, pa i da se proširi na susjedne zemlje.
Venecuela posjeduje ogromne količine oružja, aktivne kolumbijske gerilce i hiljade članova prorežimskih paramilitarnih grupa – “kolektiva”.
Pored njih, postoji i Bolivarska milicija, civilni korpus koji Maduro posljednjih nedjelja aktivno obučava.
Ako Tramp ne bude oprezan, unilateralna vojna akcija mogla bi Venecuelu pretvoriti u novu Libiju – u haos svega tri sata leta od Majamija.
3. Politički dogovor sa Madurom
Najvjerovatniji scenario, iako najmanje zadovoljavajući za Venecuelance, je diplomatski dogovor. Maduro vjerovatno računa da će Tramp uskoro željeti proglasiti pobjedu poslije niza pomorskih napada.
U septembru je Maduro poslao pismo Trampu nudeći pregovore. Doskora je američki izaslanik Ričard Grenel održavao kontakt sa režimom uz Trampovo odobrenje.
Kada postane jasno da Madurova vlast nije uzdrmana, Tramp bi mogao da se vrati pragmatičnom pristupu – koristeći kanale sa Grenelom kako bi promovisao američke interese u oblasti energetike, migracija i regionalne bezbjednosti, umjesto pukog “promovisanja demokratije”.
Mogući novi sporazum mogao bi biti javan – poput razmjene zatvorenika iz jula i dozvole kompaniji “Chevron” da posluje u Venecueli – ili tajni, kao postojeći dogovor po kojem SAD dva puta nedjeljno deportuju Venecuelance direktno u njihovu zemlju.
Šta bi Vašington trebalo da uradi
Svaki dogovor SAD mora da obuhvati političku krizu Venecuele.
Vašington bi trebalo da insistira na oslobađanju više od 800 političkih zatvorenika, kao i na ukidanju represije nad opozicijom i civilnim društvom. Najvažnije je, međutim, obnoviti demokratske institucije.
Tramp ne mora da počinje od nule. Još 2020. njegova prva administracija predstavila je Okvir za demokratsku tranziciju, koji je predviđao zajedničku prelaznu vladu opozicije i režima, uz postepeno ukidanje sankcija i slobodne izbore.
Tramp i Rubio mogli bi sada da “otresu prašinu” sa tog plana i ponovo ga pokrenu – nudeći postepeni put ka reformama, a ne iluziju o “trenutnoj promjeni režima”.
Ipak, svaka buduća inicijativa mora biti mjerljiva, vremenski ograničena i provjerljiva, jer je Maduro više puta koristio dijalog da kupi vrijeme i izbjegne pritisak.
Nezavisne.com (Foto: AP)