Tog 17. novembra začula se sirena koju nijedna aleksinačka porodica nije željela da čuje. Ona s obližnjeg rudnika. Neki minut prije podneva, cijela ekipa iz sjeverne jame, ukupno njih 90, izgubilo je svoje živote, a sa njima je zapečaćena i istorija duga cijeli vijek.
Prije tačno 30 godina dogodila se najveća rudnička tragedija, i to najprofitabilnijeg rudnika u Srbiji.
Dok se noćna smena spremala za polazak, ostavljajući svojim kolegama rudnik na čuvanje, nisu ni slutili da će to biti poslednji put kada će ih vidjeti.
Prilikom uklanjanja jedne od šina, nenamjernom greškom, izazvan je požar.
Na dubini od 700 metara, malo je bilo vjerovatno da bi iko preživio. Ipak, okupljene porodice koje su odmah krenule ka rudniku, gajile su i posljednju nadu.
Nažalost, realnost je bila malo drugačija.
Izvlačenje tijela trajalo je skoro mjesec dana, a da tragedija bude još veća, neki su pronađeni na svega 10 metara od protoka svježeg vazduha.
Tog dana, zajedno sa rudarima, umro je i rudnik.
Iako je važio za jedan od najprofitabilnijih i prirodno najbogatijih rudnika, nakon tragedije nastavak rada nije bio moguć.
Svojevremeno, radnik u nekadašnjem rudniku Ljubiša Stanojević rekao je kako je “rudnik proizvodio onoliko koliko sada proizvodi njih devet zajedno”.
Bio je to posao koji su svi voljeli. S radošću su dolazili, i s radošću odlazili do novog radnog dana. Bilo je tu prijatelja različitih nacionalnosti, a posao je bio takav da se prenosio s generacije na generaciju.
Nakon tragedije, veliki broj porodica se odselio, a onaj mali broj koji je ostao svoj posao pronašao je u obližnjim rudnicima Soko i Rembas.
U čast i slavu poginulim radnicima snimljen je i film “Muzej garavih sjenki” autorke Nataše Mijušković koji je prikazan na RTS-u.
Prije nekoliko mjeseci otpočeta su ponovna iskopavanja u ovom rudničkom naselju, ali samo površinska. Pitanje je kada i da li će se sjaj Aleksinačkog rudnika ikada povratiti. Jedno je sigurno, bogatstvo prirodnih resursa i dalje je duboko zakopano u zemlji.