Mnoge izvorne srpske i slovenske riječi vremenom su zamijenjene i potpuno zaboravljene.
U vrijeme Svetog Save koristio se drugi naziv za tiganj.
Na ovim prostorima vijekovima su se preplitale različite civilizacije, kulture i religije. Narodi koji su davno nestali u hodnicima istorije ostavili su svoje tragove, koji s vremena na vrijeme izrone iz prošlosti u vidu arheoloških nalaza. A jezik? On je „živ“, stalno se mijenja i samim tim podložan je uticaju raznih društvenih pojava, pa se tako dešava da neke riječi potpuno iščeznu iz upotrebe ili budu zamijenjene drugima.
Tiganj je grčka riječ, tava turska, a domaću, srpsku, danas gotovo niko više ne koristi.
Kako smo već pomenuli, ovaj prostor je prava riznica različitih kultura – mjesto vječitih susreta istoka i zapada, sjevera i juga. Tako se u srpskom jeziku koriste i mnoge riječi koje mu izvorno ne pripadaju, ali za koje se ne može uvijek pronaći domaći pojam. Ipak, neke naše stare riječi s vremenom su zamijenjene. Ostale su negdje u prošlosti, i kada biste ih danas čuli, vjerovatno ne biste imali pojma šta bi mogle da znače.
Mnogi će reći da „pegla“ ne zvuči baš njemački, međutim, vodi porijeklo iz germanske riječi bugeleisen. Kako navodi Instagram stranica Poreklo reči, ona je potisnula domaće „glačalo“ (od pridjeva „gladak“, nastalog, opet, iz njemačkog glatt). I „šanac“ je germanizam, koji se mnogo češće čuje od naše riječi „opkop“ ili staroslovenske „zabralo“ (od glagola „braniti“).
Rijetko ćete čuti da neko za „čekić“ (turskog porijekla) kaže „mlat“ ili „bat“, zar ne? U staroj slovenskoj terminologiji koristio se i „trebnik“, ali teško da biste mogli naslutiti da je to zapravo „oltar“ (latinskog porijekla).
Tek ne biste znali šta je „skovrada“ (koja se pominje još u spisima Svetog Save) ili „prosulja“, jer tu posudu danas zovemo „tiganj“ (od grčke riječi tigáni) ili „tava“ (turska riječ).
Turski „esker“ potisnuo je slovenski „gvozd“, a „čelik“ je bacio u zaborav starije izraze iz naše jezičke tradicije, prenosi Žena Blic.
View this post on Instagram