Novak Đoković je možda najbolji svih vremena, ali zašto ga navijači ne vole, naslov je teksta na sajtu Amerčki magazin, koji je objavio katolički sveštenik i asistent na filmskim studijama na Univerzitetu Lojola Merimaunt u Los Anđelesu, Džejk Martin.
Autor teksta, koji i radi na ovom portalu koji se, prije svega, bavi pogledima na svijet iz perspektive jezuitske verzije katoličke vjere i kulture, priča o tome “zašto zapadni svijet” ne da ne može da prihvati srpskog tenisera i činjenicu da je svojim sportskim rezultatima pokazao da je najbolji svih vremena, već da u stvari njeguje i neku vrstu mržnje i animoziteta prema njemu.
U uvodu teksta osvrnuo se na Novakovo osvajanje Rolan Garosa i rekordne 23. gren slem titule, čime je postao najtrofejniji teniser svih vremena, te kako to nije imalo toliko veliki odjek u zapadnim medijima i ljubiteljima tenisa u tom dijelu svijeta.
– Đokovićeva nepopularnost na Zapadu je duboka. Njegova priča je puna raznih incidenata, na i van terena, zbog kojih bi bi se i najprekaljeniji stručnjak za odnose sa javnošću zgrozio – napisao je Martin na početku, da bi potom podsjetio na Novakov proboj na veliku scenu igranjem finala na US openu 2007. godine protiv Rodžera Federera.
Podsjetio je kako je tada njujorška publika bila oduševljena harizmatičnim Beograđaninom u čijim imitacijama su uživali, a njegova priča o odrastanju tokom ratova 1990-ih na Balkanu im “cjepala srca”. Ali to se vrlo brzo promijenilo za 180 stepeni. Počeli su da im smetaju njegovi izlivi emocija na terenu, medicinski tajm-auti i predaje kada gubi, vrištanje na skupljače loptica.
– Spisak Đokovićevih katastrofa u javnim nastupima je dugačak, da budemo precizni tačno 89, prema jutjuberu koji je sakupio sveobuhvatnu montažu njegovih prekršaja. Ali na kraju dana, prezir javnosti prema Đokoviću svodi se na 2 ključna faktora: “Priča o vakcinaciji” i “Priča o Fedalu” – navodi autor teksta i potom razlaže ova dva uzroka, koje smatra da su izazvali netrpeljivost zapadne javnosti prema njemu:
“Đoković je izazvao veliku pometnju u javnosti kada je odbio da se vakciniše protiv virusa Covid-19, odluke koja se pretvorila u globalni spektakl pred Australijan open, u januaru 2022, kulminirajući time što je Srbina Vlada deportovala iz zemlje nakon desetodnevne drame. Đokovićevo odbijanje da se vakciniše ne samo da je narušilo njegovu sliku u javnosti, već je i omelo njegovu potragu da postane najveći igrač svih vremena.”
Martin potom navodi da nije pomoglo ni to što je Đoković tvrdio da on nema nikakve veze sa “antivakserskim pokretom”.
– Đoković je više puta rekao da njegovo odbijanje vakcinacije nema nikakve veze sa pokretom „anti-vaks“. Umjesto toga, on tvrdi da to ima veze sa njegovom brigom o tome šta on, kao elitni sportista, stavlja u svoje tijelo. Zaista, Đokovićeva ishrana i fitnes režim su dobro dokumentovani i toliko su ekstremni da bi čak i njegovog prijatelja Toma Brejdija naterali da obijesi glavu – napisao je on.
Ipak, još veći razlog od toga zašto Zapad ne može da prihvati Novaka, jeste što je narušio ideal teniskog rivalstva između Rodžera Federera i Rafaela Nadala, omiljenog para teniske publike koja smatra da je to bilo zlatno doba tenisa, dok se nije pojavio Srbin.
– Rodžer i Rafa zajedno su stvorili ono što mnogi smatraju zlatnim dobom tenisa, koje u suštini predstavlja to vrijeme od kada je Federer prvi put uzeo trofej Vimbldona 2003. do… pa, možda kada se Nadal penzioniše krajem 2024. Fedal, a time i Zlatno doba tenisa, dostigli su svoj vrhunac negdje oko 2008, možda tokom finala Vimbldona te godine, gde je Nadal dobio epsku bitku, 9-7 u petom setu. Federer, Švajcarac, svojom klasičnom tehnikom i džentlmenskim dekorom, pronašao je svog savršenog protivnika u mišićavom, sa sujevernim tikovima i teškim topspinom Nadalu. Sve što Federer radi na terenu izgleda lako; sve što Nadal radi izgleda iscrpljujuće. Naizgled prijatelji van terena, oni su san publiciste. Kod Fedala je sve netaknuto, prefinjeno, bez oštrih ivica; samo nemojte se previše približavati ili postavljati previše pitanja i uništiti idiličnu auru koja je tako pažljivo kreirana – piše autor.
Ali onda se pojavio Đoković.
– Trebalo je da odvlači pažnju, da Fedal ne bi postao previše samozadovoljan, previše dosadan. Trebalo je da bude izazivač i, da, možda čak i da pobijedi ponekad, kao na Australijan openu 2008. Ali nije trebalo da pobjeđuje baš. Iznenada, Fedal je postao “Velika trojka” (i na kratko sa usponom Britanca Endija Mareja, “Velika četvorka”). Kada je Đoković savladao Federera na njegovom “domaćem terenu” u finalu Vimbldona 2019. u nedvojbeno boljem meču i od finala između Federera i Nadala 2008. godine, postalo je jasno da je „Fedal“ možda san publicista, ali Srbin je bio kameno hladna istina – navodi u tekstu i nastavlja:
“Đoković se ne samo približavao izjednačenju sa Rafom i Rodžerom, već je počeo da ih i nadmašuje. Đokovićeva 2021. se pokazala kao jedna od najvećih godina u istoriji sporta, jer je došao na samo jedan meč od osvajanja kalendarskog gren slema, dostignuća koje su postigla samo još dvojica muškaraca — od kojih je jedan, Rod Lejver, uspio. to dvaput. Bilo je to dostignuće kome se ni Federer ni Nadal nikada nisu približili, a legitimisalo je Đokovićeve tvrdnje da je, ako ne i GOAT, svakako na putu”.
Potom se osvrće i na ono što bi mogao ovogodišnji Vimbldon da potvrdi.
– Kako Vimbldon počinje ove nedjelje, vjerovatno najvidljiviji globalni trenutak u tenisu tokom godine, sport se nalazi u jedinstvenoj “neprijatnoj situaciji” da ima svog možda najboljeg igrača, na pragu svog najvećeg trenutka, a svijet spreman da odgovori kolektivnim sleganjem ramena. Što je šteta, jer je Đoković, uprkos svim svojim prošlim greškama i katastrofama u odnosima s javnošću, jedinstven za savremenog profesionalnog sportistu: on nije proizvod firme za odnose s javnošću ili tima za brendiranje. On je antiteza “Fedala” – naveo je Martin.
Dodao je da je “on po svemu odan otac, muž i pobožni srpski pravoslavni hrišćanin.”
– Kao teniser, on je najbliže tehničkom savršenstvu koje je igra ikada vidjela; njegov rad nogu, pokreti, držanje, “čitanje igre” su bez premca. Što je još važnije, iz mentalne perspektive on tačno zna šta mora da radi na terenu u svakom trenutku. I izgleda da niko ne uživa u pritisku više od njega – istakao je Martin.
Hvalospjevi nastavljaju da se ređaju.
– On je fenomen koji se dešava jednom u životu, koji je imao nesreću da igra u isto vrijeme sa još dva fenomena, od kojih su obojica imali prednost odrastanja u zapadnoj Evropi, pripremani za slavu i sve njene prateće izazove od samog početka. Đoković je, naprotiv, rođen u istočnoj Evropi u vrijeme rata – ističe se u tekstu.
Martin se onda vraća na principe kojih se Novak čvrsto drži i to što odbija da podilazi bilo kome zarad dobre slike u javnosti o sebi.
– Đoković je čovjek s manama, što je dokazao u mnogo prilika, ali koji sportista nije?! Čini se da je njegov zločin njegovo odbijanje da „igra igru“ — igru van terena, to jest, koju zapadni mediji toliko vole. Njegovo odbijanje da bude bilo šta drugo osim onoga što jeste, nažalost, umanjuje njegove uspjehe na terenu. Živi po svojim principima, za koje je više puta javno priznao da potiču iz njegove hrišćanske vjere. I dok se mnogi ne slažu uvijek sa svim njegovim stavovima, uključujući i vašeg dragog autora, postoji nešto za divljenje u njegovom odbijanju da odustane od svojih uvjerenja – iskren je Martin koji dodaje:
“Možda se ne slažete sa njegovim stavom o vakcinaciji, ali u svijetu sporta koji je toliko zaokupljen diskursom koji okružuje rekorde i ko je GOAT, činjenica da je bio spreman da žrtvuje profesionalna dostignuća i svoje sportsko nasljeđe zarad svojih uvjerenja je čudnovato vrijedno divljenja.”
Na kraju autor teksta zaključuje.
– Više puta se podsjećam — što je iznenađujuće često za katoličkog sveštenika od 40 i nešto godina — da većina ljudi nije obožavatelj Đokovića. Shvatam. Pošto sam odrastao 1980-ih kao obožavatelj Džona Mekinroa, vidio sam pomješane emocije koje su njegovi temperamentni ispadi izazivali u javnosti. Pa ipak, čini se da je kod Đokovića malo onih sa „pomješanim” emocijama. Jednostavno postoji “nevoljenje”… Možda je Novaka Đokovića teško voljeti; on to svakako ne olakšava. Ipak, zato što je on zadivljujući sportista, otac pun ljubavi i saosećajni humanitarac, ne mogu a da ne budem njegov navijač. On je potpuno čovjek, i u dobru i u zlu i ne mogu a da se ne divim tome – zaključio je Martin, a prenosi Telegraf.