Tasovac nikoga nije ostavljao ravnodušnim: Ovako je pričao o roditeljima, djetinjstvu i zabranjenim temama u kući
Ivan Tasovac (55), direktor Beogradske filharmonije, preminuo je sinoć u svom domu u Beogradu oko 21 sat.
Ekipa Hitne pomoći pokušala je reanimaciju, ali bez uspjeha. O životu Ivana Tasovca naširoko se pisalo i pričalo, a mnogi detalji iz njegove prošlosti poznati su javnosti.
Bivši ministar kulture i informisanja Ivan Tasovac nikog nije ostavljao ravnodušnim. Odrastajući u umjetničkoj porodici – otac Predrag bio je poznati glumac, a majka Marija profesorka klavira – i sam je zavolio umjetnost. Klavir je ostavio prije dvadesetak godina, kada je došao na čelo Filharmonije.
– Kada sam se rodio, tata nije bio u Beogradu. Narodno pozorište je 21. juna 1966. godine gostovalo u Bukureštu, tako da je gosn Tasa saznao da je postao ćale zahvaljujući Tanjugu, koji je svom novinaru poslao teleks sa tekstom: “Sin, četiri kile i sto grama, pedeset santimetara!” Pretpostavljam da su gosti luksuznog rumunskog prestoničkog hotela sa nemalom rezervom gledali scene koje su zatim uslijedile i čovjeka koji je izašao iz hotelske sobe u papučama, pidžami i penjoaru, ušao u lift noseći dve flaše viskija ispod miške, a zatim krenuo da šparta kroz lobi hotela, mrmljajući sebi u bradu: “Sin, četiri kile, pedeset santimetara… sin, četiri kile, pedeset santimetara… sin… četiri…” Poveća grupa ljudi – umjesto da bježi od čovjeka koji u pidžami nešto mrmlja na stranom jeziku – potrčala mu je u susret, grlila se s njim, radovala, nadvikivala, pila i nazdravljala iz flaša koje su se zatim vraćale na mjesto koje je valjda najlogičnije za držanje viskija, ukoliko ste u penjoaru i papučama na javnom mjestu, ispod miške – pričao je.
– Detinjstvo sam proveo na dvije beogradske adrese, u Jovanovoj ulici na Dorćolu, gdej smo živjeli mi sa očevom majkom, i Kičevskoj na Vračaru, gdje su živjeli majčini roditelji. Stan na Dorćolu je bio mali, sa kuhinjom koja je izlazila na zajedničku terasu, gdje sam udarao loptu do baldisanja, naravno, izuzimajući vrijeme između dva i pet. Za one mlađe, koji ne znaju, to je bilo religiozno popodnevno vrijeme, kada su roditelji širom SFRJ uglavnom šištali, utišavajući djecu zbog komšiluka koji se odmara. Na Kališu sam prohodao, kasnije vozio bicikl, a još kasnije se lomatao na skejtbordu. Ljetovali smo na Lopudu, sve dok tati nisu, pod naletom Maspoka, otkazali dalji angažman na Dubrovačkim ljetnjim igrama, jer pripada “drugom jezičkom podneblju”. O tome se u kući nije govorilo, jer se smatralo da to nisu priče za djecu, ali znam da je roditelje najviše pogodilo što se tatin najbolji drug Tonko Lonza nikada više nije javio poslije toga. Jedna od najljepših uspomena koje nosim na ostrvo, gdje nije bilo automobila, gdje su se svi poznavali i, na smjenu, čuvali kako svoju tako i tuđu djecu, bile su moje pecaroške avanture, gdje se ulov čuvao u hotelskom zamrzivaču za proslavu tatinog rođendana 9. avgusta – dodao je bio.
– Badnje večeri smo dočekivali u Kičevskoj, a božićni ručak u roditeljskom domu. Ne samo zbog otvaranja duplih božićnih poklona, bio sam ubijeđen da je Božić Bata realna i prava faca, za razliku od Djeda Mraza, koji je čista komunistička izmišljotina – dodao je bio tom prilikom za Kurir.