Napad na aerodrom sirijske vojske, za koji se sumnja da je bio ishod hemijskog napada na civile, pokazao je kako se Tramp “ne libi da upotrijebi silu kada mu se to učini potrebnim, a njegovo razmještanje raketnih razarača i nosača aviona u blizini Sjeverne Koreje novo je otvaranje fronta što bi moglo završiti kobno po čitav svijet, prenosi “Jutarnji list”, pozivajući se na analizu časopisa “Forejn polisi”.
Kako se navodi, kada bi u najcrnjem scenariju, međunarodni odnosi spali na najnižu tačku i kada bi u smjeru SAD počeli da lete interkontinentalni balistički projektili s nuklearnim bojevim glavama iz smjera Rusije ili Kine, pitanje je šta bi učinili Tramp i američka vlada.
Uprkos stalnoj prijetnji od nuklearnog napada za vrijeme Hladnog rata, SAD decenijama nije imao izvodljivi plan “kako da osigura djelovanje izvršne vlasti u slučaju napada”.
Bivši američki predsjednik Džimi Karter je u kasnim 70-im godinama prošlog vijeka primjetio da nigdje u službenim procedurama ne postoje odgovori na neka od ključnih pitanja: ako izvršna vlast može preživjeti nuklearni rat, šta bi tačno radila nakon toga i kako ispuniti tri glavne predsjedničke funkcije – da bude šef izvršne vlasti, države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.
Nuklearna skloništa, izgrađena 50-ih godina 20. vijeka trebalo je obnoviti, a nisu postojale nikakve procedure za evakuaciju većeg dijela populacije, zbog čega je Karter naredio objedinjavanje nacionalnog programa civilne zaštite, s ciljem da se osigura preživljavanje 80 odsto stanovnika u slučaju napada.
Jedan od njegovih poteza bio je i osnivanje Savezne agencije za vanredne situacije (FEMA), koja je preuzela odgovornost za nadgledanje civilne zaštite, sigurnih lokacija za preseljenje i stvaranje neophodnih zaliha za slučaj rata.
Istovremeno, Karter je preuzeo i najteži izazov – razradu mehanizma koji bi osigurao nasljednicima predsjednika izdavanje naredbi za nuklearni rat, za vrijeme i nakon nuklearnog napada.
Prema prvom planu, Kancelarija za vojsku Bijele kuće dodijelila je svima u redu nasljeđivanja predsjedničkih ovlašćenja kodna imena, koja je trebalo da kažu preživjelim šefovima Pentagona.
Sledeći plan je bio osmišljen kako bi pružio fleksibilniji i decentralizovani način za očuvanje izvršne vlasti, a to je priprema pet međuagencijskih timova od po 50 ljudi, koji bi u slučaju vanrednih situacija bili razmješteni na neku od sigurnih lokacija, gdje bi mogli da obavljaju sve funkcije izvršne vlasti.
Svaki tim imao bi dovoljno obučenog osoblja koje bi pružilo aktualnom predsjedniku podršku u izvršavanju sva tri ključna zadatka, a komunicirali bi s drugim timovima i s preživjelim elementima Pentagona, kako bi izvršavali planove za nuklearni rat – primali bi obavještajne podatke i izvještaje o razmerama uništavanja i bili bi u kontaktu sa državnim i lokalnim vlastima.
U Karterovim planovima nalaze se i uputstva kako ponovo formirati Kongres, kako mobilisati sve nacionalne resurse, kao i kako uspostaviti sastav civilnih rezervista.
Većina Karterovih planova danas je još uvijek pod oznakom tajnosti, ali mnoge je detalje moguće potvrditi iz povezanih izvora.
“Forejn polisi” podsjeća kako je CIA ubrzo nakon donošenja Karterovih planova osnovala tajnu Kancelariju za obavještajnu podršku u vanrednim situacijama, koji priprema tročlane timove za slanje na sigurne lokacije.
Kako se navodi, iz proračunskih dokumenata vidljivo je kako su i druge savezne agencije povećale proračune kako bi obučile i opremile timove za podršku predsjedničkim nasljednicima.
Pentagon je testirao mobilne zapovjedne centre, a ratno vazduhoplovstvo je dodijelilo komunikacijske sposobnosti novijim satelitima namijenjene samo za osiguranje nastavka rada vlade.
List navodi i da je predsjednik Ronald Regan bio nezadovoljan Karterovim planovima, jer je vjerovao da nije moguće osigurati preživljavanje kabineta predsjednika, a jedan od njegovih najbližih savjetnika Tomas Rid, ubijedio ga je da ne napusti Karterov plan, već da ga doradi.
Planovi su sigurno napredovali od tada do danas, međutim drže se u najstrožoj tajnosti, iz jasnih razloga.
U slučaju nuklearnog napada na SAD, sigurno je da bi se osigurao kontinuitet vladavine i Kabineta predsjednika, a pitanje je da li bi bilo moguće osigurati i preživljavanje samog Donalda Trampa.
Nezavisne novine