Od zimske idile, do buđenja ranog proljeća u smiraj dana, tako se večeras, u sumrak, smjenjivale čarobne slike na Manjači nadomak Banjaluke.
Prizore za uživanje i divljenje zabilježio je u zavičaju Petra Kočića fotoreporter Siniša Pašalić.
Istina, Kočić baš i nije bio pjesnik sutona, nije pjevao o bajkovitim pejsažima, nego o nekim tvrđim i žeščim temama. Ipak, u njegovoj zaostavštini ostali su i stihovi iz dječačkog doba.
– S poljana vlažnih umorne zemlje, koprena zime tiho se diže, i bujno doba proljeća željnog s čarima ljupkim na zemlju stiže – pjevao je mladi Petar Kočić, gimnazijalac, davne 1898. godine.
Sve što danas, kada se zima protegla skoro do maja i Vaskrsa, viđamo i doživljavamo na Manjači, možda se bolje može opisati stihovima pjesnika s juga, Jovana Dučića.
– Još bakreno nebo raspaljeno sija… još podmukli požar kao da izbija iz crne šume starih četinara – pjevao je Dučić.
Ipak, fotografija ima svoju poetiku, a priroda svoj ritam. Od Sitnice i Stričića, do Banjaluke, kako se predio spušta u nizine, tako su predjeli zeleniji i topliji, a “koprena zime se diže” i “bujno proljeće stiže”, ali nebo… nebo “bakreno sija”. Malo odmora za dušu u ovom sumornom korona dobu…
Izvor: srpskainfo