Visoki predstavnik u BiH je funkcija bez smisla, a izgleda da su u BiH sada gotovo svi spremni da okončaju taj eksperiment, piše danas švajcarski list “Neue Zürcher Zeitung”.
List navodi da visoki predstavnik u BiH Valentin Incko sve više podsjeća na melanholičnog evropskog konzula sa početka 19. vijeka kojeg je tako majstorski opisao Ivo Andrić: “izolovan i rezigniran, a ipak u potpunosti dio bosanskog kosmosa”, te da se u tu cijelu sliku dobro uklapa i činjenica da građani nemaju pravo glasa pri ukidanju te funkcije.
“To može da uradi samo Savjet za sprovođenje mira (PIC) i, naposljetku, Savjet bezbjednosti UN, a oni su tako daleko od te zemlje kao što su već kod Andrića daleko bili i sultan u Istanbulu i car u Beču”, navodi se u tekstu Andreasa Ernsta o kancelariji visokog predstavnika u BiH pod naslovom “Funkcija bez smisla”.
U tekstu se podsjeća da je još prije 10 godina slovački visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Mirosav Lajčak poručivao da “nema više volje da jaše mrtvog konja”, prenosi radio “Deutsche Welle”.
To se, kako je pojašnjeno, odnosilo na njegovu funkciju koja mu nominalno daje ingerencije u političkom životu, ali je već 2009. godine predstavljala izraz jedne iluzije – da će dobronamjerne i prosvijećene strane diplomate da podignu na noge BiH poslije rata, a taj proces je tada optimistički opisivan kao “transformacija koja bi nužno vodila demokratiji i tržišnoj privredi”.
“Deset godina kasnije još postoji ta funkcija. Poslije Lajčakovog odlaska na njoj je Austrijanac Valentin Incko. Ali izgleda da građani BiH polako gube strpljenje. Prvi put to nisu samo vodeće partije iz dijelova zemlje pod srpskom, odnosno hrvatskom dominacijom koje zahtijevaju ukidanje kancelarije. I Bošnjaci koji su visokog predstavnika dugo posmatrali kao garant protiv pokušaja otcjepljivanja, sada su spremni da okončaju eksperiment”, ocjenjuje list.
To se, kako je navedeno, može zaključiti iz Sporazuma o formiranju Savjeta ministara BiH koji je postignut 10 mjeseci poslije izbora.
U tekstu je dat osvrt na istorijat OHR-a i ukazano da je OHR proistekao iz Dejtonskog sporazuma koji je u novembru 1995. godine okončao rat i trebalo je da nadgleda sprovođenje sporazuma.
Pri tom je ocijenjeno da je to “začudo dobro odrađeno”, ali je “više rezultat mirovne volje građana BiH nego efikasnosti OHR-a”.
Naglašeno je da su ono što je dalje trebalo da omogući građanima izgradnju decentralizovane, multietničke države, energični i arogantni visoki predstavnici reinterpretirali kao izgradnju države odozgo, a da je istaknuta figura tog perioda bio Britanac Pedi Ešdaun.
“On je u velikom stilu smjenjivao lokalne političare i sudije, stvarao je dekretom institucije i po mnogo čemu je podsjećao na kolonijalnog guvernera iz prošlog vijeka. Protiv volje neposlušnih, ali izabranih lokalnih moćnika, pokušao je da centralizuje zemlju i da odsiječe političare od njihovih izvora prihoda. Ešdaunov poduhvat u BiH je već pokazivao slabost, koja se nešto kasnije ponovila na Kosovu. Protiv volje domaćih političkih elita malo se šta može uraditi”, piše u analizi.
U tekstu se ocjenjuje da je primjena “indirektne vladavine” s namjerom da se lokalni nosioci vlasti pretvore u agente promjene – bila iluzija.
“Ešdaun je to morao da zna iz istorije sopstvene zemlje. On je rođen 1941. godine u Delhiju, potomak je porodice vojnika i kolonijalnih činovnika. Poslije njegovog povlačenja 2006. godine je, naročito kod Evropljana, preovladavala želja da OHR bude ukinut. Ipak, na pomolu je bila objava nezavisnosti Kosova sa svim komplikacijama. To je nalagalo oprez. Taj korak je odgođen”, dodaje se u tekstu.
List podsjeća da je nakon toga funkciju preuzeo bivši njemački političar Kristijan Švarc-Šiling koji je glavni zadatak vidio u tome da se založi za produženje mandata OHR, a dao je ostavku već nakon godinu i po.
“Poslije intermeca sa Lajčakom, u sedlu se naposlijetku smjestio Incko. Za razliku od prethodnika, njemu izgleda ne smeta to što je njegova funkcija postala besmislena. Ona se svodi na sastavljanje izvještaja za PIK, slanje izjava za novinare i povremene govore”, ocjenjuje “Neue Zürcher Zeitung”.
List navodi da se već godinama ni sile koje garantuju Dejtonski sporazum, ni lokalna javnost ne interesuju za visokog predstavnika i da se tek povremeno poneki novinar zgrozi nad budžetom OHR-a (od pet miliona evra) ili nad Inckovom platom koja je u početku bila 25.000 evra mjesečno, ali je potom smanjena.
Izvor: Srna